Until I die ► z.m.

//Chapter hunderd three- Promise [the end]

-AMY BLACKHEART'S POV-

Slušam otkucaje svojeg srca. Kako? Pa ono ni ne kuca, a čujem ga u svojim ušima, u svojoj glavi. Život je nepredvidljiv i čudan, jako.

Gdje se nalazim? Ni to ne znam. Znam da sam tu. Ali gdje 'tu'? Negdje. Daleko, ali opet blizu. Dijeli me tisuće mora od svjetlosti koja blješti u daljini dok me okružuje tama, ali opet, mogla bih ju doseći vlastitom rukom. Kako? Nema objašnjenja.

Život je dug. Stvarno je. Preko tristo i nešto godina, pali anđeo će disati. Može svoj život posvetiti čemu god želi, može biti tko god želi, može raditi što god on htio, ali...

...sve se na kraju svede na ovo.

Bez obzira je li za života bio dobar ili loš, je li pomagao drugima ili ih omalovažavao, je li volio ili mrzio, je li vjerovao ili je mislio da je nada mit, bez obzira je li bio sretan ili tužan i bez obzira na to je li bio okružen ostalima ili vječno sam, sve se na kraju svede na ovo.

Sve se svede na taj trenutak, maleni trenutak, tako jako kratak, no trenutak opet velik i moćan i duži od cijeloga života. Trenutak u kojem osjetiš da tvoja duša napušta tvoje tijelo, trenutak kad odlaziš polako, ali opet brzo, trenutak u kojem se odvoje dva dijela tvojega bića, trenutak kad odjednom vidiš svoje tijelo kako leži, na prljavštini, slomljenih kostiju i krila, trenutak kad znaš da si mrtav i trenutak kad znaš da je gotovo tvoje razdoblje na Zemlji.

Ali smrt je početak novoga doba. Očekuješ da će cijeli svijet stati i znati da te više nema, no to jednostavno nije tako. Koliko god naša smrt bila značajna za nas same, koliko god to veliki korak za nas bio, svijet neće stati. Svijet će nastaviti disati, Sunce će i dalje sjati, isto kao i Mjesec i Zvijezda, bića će i dalje imati kucajuća srca u grudima. Možda će svijet stati na dva ili tri dana da te se prisjeti, da kaže kako si dobra osoba bio i da isplače nekoliko suza za tebe, ali na koncu konca, svi će preboljeti. Pamtit će te, ali njihov će život ići dalje.

A što sa mnom? Lebdim u crnilu. Nemam tijelo, ne vidim ga, ali opet znam da je tu i da lebdim. Zbunjujuće, ali i prekrasno i čudesno u isto vrijeme. Pokušam udahnuti, ali ne mogu. Na sekundu se uplašim, ali onda shvatim da ni ne trebam udahnuti. Sve što trebam je tu. Sigurnost se smjestila u moju dušu. Znam da ovo nije kraj, vrhunac. Predosjećam da slijedi još nešto, mnogo veće od cijeloga Svemira. Svijetlost u daljini titra i čini mi se da mi se približava.

U krivu sam.

Zapravo se ja njoj približavam, makar ne razumijem kako. Trebala bih zažmiriti da se zaklonim od jake svjetlosti, ali mi svjetlost uopće ne smeta. Svjetlost je ugodna, meka poput pera, obavija me poput sigurne ruke i povlači me u sebi. Ušla sam u svjetlost. Tame više nema, potpuno je nestala. Odjednom u daljini spazim prekrasnu livadu. Prepuna je cvijeća. Čujem čudesnu melodiju kako svira, jako tiho, ali opet i jako glasno. Čujem i lepet tisuća i tisuća krila. Pekrasno je.

No što se više približavam livadi, shvaćam da sam ja s druge strane. Livada je na jednoj strani, ja na drugoj. A između nas - ponor, dublji nego što bi ijedno oko ikad moglo vidjeti. Neka me sila vuče iznad ponora. Srce kojeg više uopće nemam kuca u mojoj glavi sve brže. Odjednom - lebdim iznad ponora. Osjećam strah. Bacim pogled u ponor i ne vidim ništa, samo beskrajnu tamu. Čuju se vriskovi boli i patnje. Pakao.

"Imaš li se i za što pokajati?" čujem jasno pitanje u svojoj glavi. Kroz sjećanje mi prolete sve loše stvari koje sam učinila. Jasno se vidim kako vičem prijateljici iz škole da je dosadna, te onda kako lažem mami, pa kako si pokušavam oduzeti život, kako kršim dano obećanje, kako želim umrijeti u vodi Everlessa te sve ostale pogreške koje sam napravila. Osjetim sram. Otvorim usta.