Naše zauvijek [✔]

Prolog

April je bio ugodan u kasnim satima, mogla sam češće izaći navečer vani na svoje malo skrovište i posmatrati zvijezde. Beton ispod mene je bio tvrd i neravan, ali debela siva dukserica koja je već bila iznošena je uspjela da mi ugodi ležanje na hladnome, mirisala je na uspomene i mentu. Izvukla sam iz džepa dukserice kutiju cigara i zapalila jednu, uvlačeći otrov sa ukusom mentola i lagano ga izbacivajući iz pluća dok se gusti dim mješao sa vazduhom i polako se rastvarao do potpunog nestanka.

Dok sam tako jednom rukom držala među prstima cigaru, drugom sam se igrala sa ogrlicom na kojoj je bio kao privjesak zlatni prsten. Moj zaručnički prsten, pomislim tužno potiskajući bol negdje duboko u sebi.

Uvlačila sam još jedan dim dok sam sklopila svoje teške kapke i slušala cvrkute noćnih ptica i pokojeg aviona koji je letio na nebu iznad mene. Bila je vedra, proljetna noć bez ijednog oblaka pružajući mi slobodu pri posmatranju zvijezda koje su treperile oko mjeseca poput malih, izgubljenih duša. Tamnoplavo nebo, koje je vuklo na crno, me smirivalo i istodobno uspavljivalo dok sam gubila pojam o vremenu.

Jedina stvar koja mi je davala smisla u mom životu je ovo mjesto kod kojeg sam se osjećala dobrodošlo i svoje, unatoč tome što nisam znala tačan razlog zašto je tako znala sam da je imalo nekakve veze sa mojim prošlim životom prije nesreće. Možda sam dolazila sama kao sada što dolazim i pronalazila svoj mir, a možda sam ipak dolazila sa nekim i dijelila skrovište i sve što ovo mjesto posjeduje. To možda me psihički ubijalo jer nisam nikad zasigurno mogla znati odgovor na moja pitanja, a čeznula sam za njima više neko išta u ovom svom bjednom životu.

Moj stari život, život prije nesreće, je velika misterija za mene jer ga se uopšte ne sjećam. Ne sjećam se svojih dana dok sam se školovala, svog prvog posla kojeg sam imala niti djetinjstva kojeg bi se inače normalan čovjek sjećao. Oduzeto mi je sjećanje na važne trenutke i na ljude iz bivšeg života, a time kao da sam ostala bez jednog dijela sebe. Osjećala sam se nepotpunom bez tih uspomena.

Snovi su bili moji dobri prijatelji, znala sam pomoću njih da sanjam neke stvari koje su mi poput pokvarenog filma prikazali neke isječke iz svog starog života, dio po dio, kao da se slaže jedna slagalica koju sam pokušavala odgonetiti. Nekad mi je uspjevalo, ali nekad sam ostala razočarana na kraju.

Jedan san koji mi se znao često ponavljati je muški glas u pozadini, tih i nerazgovijetan, dok je ispred mojih očiju bila mutna slika muškarca u daljini kako mi se približava polako, ali svaki put kada bih počela razaznati lice probudila bih se. Jedino što znam je da je visok i krupan i da je tamnokos, ostalo vezom njega mi je nejasno i nisam imala pojma ko je bio. Jedan dio mene je želio da je to bio moj zaručnik, ali drugi dio se plašio da prihvati tu informaciju jer bi bila previše za mene i moje zdravlje.

Osim snova, tu su bile i stvari koje sam imala uz sebe tokom nesreće, a koje sam skoro izgubila jer su moji roditelji i doktori zahtjevali da se unište radi mog dobra, ali sam bila uporna da ih zadržim. Bio je to moj zaručnički prsten kojeg sad nosim kao ogrlica, siva dukserica na kojoj trenutno ležim i paket cigara od mentola. Nisam se sjećala da sam pušila, ali i da nisam sada pušim jer me povezuje sa starim životom. Sve me trenutno povezuje sa njim na ovom mjestu.

Kada je postalo hladnije ustala sam sa ploče i sišla betonskim stepenicama na travnatu površinu, napuštajući iza sebe staru građevinu koja je bila u okolici šume. Ušla sam u svoje auto i upalila grijanje i uzela mobitel u ruke da provjerim vrijeme. Bilo je dva sata iza ponoći kada sam odlučila da krenem svojoj kući. Osjetila sam umor, ali sam uvijek kada mi se pružila prilika dolazila ovdje jer sam tada osjetila spokoj i mir, slobodu koju nisam uspjevala okusiti poslije nesreće zbog prelike kontrole od roditelja i zbog rizika sa zdravljem.

Ali bila sam spremna da riskiram svoje zdravlje za svoju prošlost, pa makar me koštalo to života.

A/N

Helou 🤗

Ne znam koliko vas ima ovdje koji me prate od samog početka i da li vas uopšte ima nakon toliko godina, ali ovu sam priču već jednom napisala kada sam tek počela sa pisanjem na wattpadu.

Ne znam iz kojeg sam tačno razloga je obrisala sa profila, ali mi od tada nije izašla iz glave zbog tematike i zbog činjenice da sam je mogla prepraviti i ponovo objaviti.

Kako god, odlučila sam je isponova pisati jer se sjećam gotovo svega, naravno neće biti identična kao prva, ali biće jako blizu originalu.

Nadam se da ćete uživati u priči, uživajte mi.

🥰