Naše zauvijek [✔]

Poglavlje dvadeset i dva: Prošlost

Tamno nebo prosuto zvijezdama i punim mjesecom je bacao srebreni odsjaj po cesti kojom su Damon i Melina prolazili. Muzika je tiho svirala dok je mladi zaljubljeni par pjevušio stihove. Melina se sanjivo nasmiješila dok je nesvijesno dirala sjajni dijaman na njenom prstenu. Ko bi rekao da će nešto tako sitno biti toliko bogato i vrijedno? Nešto što izgleda krhko da krije toliko snage i sreću u očima zaljubljenih? Bilo je blizu ponoći dok su se vraćali u stan.
Damon je nježno palcem prešao po njenom obrazu dok je drugom rukom držao volan, nasmiješio se i šapnuo tiho slatke riječi koje su Melinu tjerale da se zarumeni. Volio je da je miluje po obrazu, da osjeti njenu toplotu i glatku kožu, to je za njega bio tako nevin čin, ali je izazivao toliko raznih osjećanja u Melini od prvog puta kad je to uradio prije prvog poljupca.

"Sretna sam", kaže kada skloni ruku sa njenog obraza. Melina nije bila sklona iskazati tako otvoreno svoje emocije, uvijek je bila suzdržana povodom toga i čekala pravi trenutak da kaže kako se osjeća i trenutno nije mogla bolji trenutak da dočeka kako bi rekla da je sretna.

"I treba da budeš."

"I zaista jesam", uzela ga je za ruku i poljubila, nježno okrznuvši svoje mekane usne na njegovom dlanu "jedva čekam da budem proglašena tvojom ženom."

"Još samo malo", prošaputa, ali ga Melina nije čula jer je počela pjevušiti stihove druge pjesme koja se pustila u autu. Damon je naprosto uživao dok je slušao njen ljupki i nježni glas, iako nije tako često pjevala ovi trenuci su bili vrijedni blaga. Nastavili su voditi kratke razgovore, ponekad bi se nasmijali nečemu nebitnome i gušili vrijeme njihovom pojavom. Dok se Melina glasno nasmijala Damonovim vicem nije ni primjetila njegov zgroženi izraz lica kada je shvatio da jaka svijetla od kamiona idu pravo u njihovo auto. U pitanju su bile sekunde, milisekunde dok je Damon počeo da skreće sa ceste u pokušaju da barem malo spasi Melinu, uopšte ne mareći za svoj vlastiti život. Vrisnuo je njeno ime, ne u strahu nego u očaju znajući da je neće moći spasiti od povreda koje će zadobiti.

Melina se nije imala vremena snaći, bila je zarobljena u trenutku nesreće i činilo joj se da prolaze sati, a ne sekunde dok se kamion zabija u njihovo auto cijelom težinom i brzinom kojom se kretao. Struganje metala od metal je izazvao neobjašnjivu bol u ušima, slamanje stakla i udarci za koje nisu mogli procijeniti da li dolaze od kamiona, od auta ili od njih samih su bili tako brzi sa nisu mogli čak ni da osjete bol. I tako, u agoniji za životom, dok su ležali u besvijesnom stanju krvavi i polumrtvi hitna kola ih je vozila u prvu bolnicu boreći se za njihove živote.

Najteže je bilo buđenje.

Čuo je bipkanje aparata za mjerenje njegovog disanja, otkucaja srca i čega već još, zagušljivi miris dezinfekcija mu je stvaralo mučninu i uz malo veće napore je uspio otvoriti svoje teške kapke. Nije imao osjećaj da je živ, nije osjećao bolove zbog jakih tableta, ali osjećao se zarobljenim u tuđem tijelu. Shvatio je da leži u bolničkom krevetu i da je živ, laknulo mu je, ali se istog trena fokusirao da sazna gdje je Melina. Sestrica koja je bila u sobi sa njim je odmah pozvala doktora čim je vidjela da je otvorio oči ostavljajući ga par sekundi samog u sobu. Grlo mu je bilo suho, utroba je gorila i glava mu je bila prokleto teška.

"Vode", pomrmljao je tiho čim se sestrica vratila u sobu. Uz jednu špricu je kap po kap davala osvježavajuću vodu vraćajući ga u život nakon buđenja. Uz jedan detaljni pregled od doktora uspio je već povratiti govor.

"Gdje je Melina?"

"Mislite na djevojku koja je bila sa vama u autu?" Doktor je pogledao kratko u sestricu, a ona je potom blagim tonom rekla:

"U drugoj je sobi."

"Želim da je vidim", rekao je bez imalo razmišljanja. Gorio je od želje da se uvjeri da je dobro, međutim u očima sestrice mogao je pročitati kako to nije moguće jer ona nije dobro.