Naše zauvijek [✔]

Poglavlje dvadeset i jedan: Melina

Moj plan je bio jednostavan: nazvati mamu, dogovoriti se za ručak kod njih, popeti se na potkrovlje i tragati za bilo čim.
Koliko god plan zvučao jednostavan znala sam da će mi trebati duže vremena da ga ostvarim, a možda i borba da dođem do svog cilja.
Mama se iznenadila mojim pozivom.

"Da se nije nešto desilo?" Upita me sa dozom brige koju je nosila uz sebe otkako znam za sebe. Sreća, isplanirala sam sve unaprijed time i svaki odgovor na njena pitanja.

"Mislim da si imala pravo", kažem polako i smišljeno "trebala bih se češće javljati i dolaziti."

"U redu je, razumijem te", njen glas je bio dražestan, nježan i ranjiv mojim riječima. Moglo bi se reći da me to pogađa jer sam se dosta udaljila od nesreće od njih samo zbog njihovih postupaka.

"Dakle, da dođem oko dva?"

"Da, može."

Nakon što sam prekinula poziv išla sam se spremati. Prvi korak je već bio uspješan i ulijevalo mi je snagu i nadu da ću uspjeti. Poznavajući svoju mamu uspjet ću je razmekšati dovoljno da na trenutak ne misli kako imam skrivene namjere. Odjenula sam tanku rolku bež boje i obične svijetle džins hlače. Svezala sam kosu u rep i stavila sasvim malo maskare jer su mi ruke drhtale od nervoze. Da li će mi plan uspjeti? Ne znam. Možda je glupa ideja i možda izgubim i ono malo povjerenja od svojih roditelja, ali rizikovat ću.

Stigla sam pred ulaz pola sata ranije kako bih sebi kupila malo više vremena. Mama je otvorila vrata i zagrlila me puštajući me unutra. Otac je sjedio za dnevnim boravkom i telefonirao, mahnuo je rukom kao pozdrav dok sam ja klimnula glavom.

"Ima nekih obaveza, ali će brzo završiti poziv", rekla je mama dok sam je pratila u kuhinju. Tamo su već mirisali začini, prvo što sam osjetila je miris paprike. Pravila je lasanje sa povrćem. Moje najdraže.

"Ti već možeš početi postavljati na stol sofru."

"Kako je na poslu?" Upitam kako bih je zapričala.

"Ah, kao inače. Jučer je došla gospođa Bek i pričala kako njena sestra ima sina za ženidbe."

"A jel?"

"Da, lijep je ovako. Mlad, pametan i ima posao."

"Lijepo, je li ima nekog?"

"Ne, međutim traži. Želiš vidjeti njegovu sliku?"

Zaškiljila sam, ali sam pregrizla svoj jezik kako ne bih započela svađu. Nisam voljela kada započnu ovu temu nikako, ali moram drugim kartama da igram danas.

"Što da ne?"

Mama se nasmijala i uzela mobitel tragajući za slikom. Pokazala mi je nakon dvije minute mladića smeđe kose i skromnog osmijeha. Zračio je ozbiljnošću i dozom autoriteta.

"Lijep je", kažem i dodatno je obradujem.

"Zar ne? Mogu ti dati njegov broj ili nešto...'

"Trebala bih do toaleta, brzo ću", prekinem je smatrajući da je sad pravo vrijeme da idem tražiti svoke blago.

"Okej, ali požuri sad će biti gotov ručak."

Okrenula sam se i prošla hodnikom do stepenica uz kojih sam se kradoumice uspela i nastavila svoj put do kraja hodnika gdje se na plafonu nalaze vrata za potkrovlje. Skočila sam i uzela bravu te povukla ka dole i stepenice su se glatko spustile uz jedan tihi tup. Brzo sam pogledala da li me iko čuo i kada sam bila sigurna uspela sam se i zatvorila za sobom kako ne bi mogli odmah da posumnjaju gdje sam.

Nisko potkrovlje je bilo prašnjavo i u polumraku. Jedan prozor je uspjevao da osvijetli nešto malo oko mene. Kutije su bile posvuda posložene, u jednom ćošku se nalazio "kutak za sjedenje" što je zapravo bio samo stari namještaj sa kojim moji roditelji nisu znali gdje će. Ne sjećam se iskreno kada sam posljednji put bila ovdje. Nisam mogla da gubim vrijeme pa sam počela ići od kutije do kutije i pažljivo ih otvarala, međutim nisam pronalazila ništa posebno. Počela sam da gubim živce, prošlo je već pet minuta i pitanje je vremena kada će početi da me zovu. Okrenula sam glavu prema mjestu gdje je namještaj i ugledam kutiju ispod stola. Prišla sam i sagnula se da ju dohvatim, bila je teška i dobro upakovana, čak bolje nego ostale koje sam gledala. Uspjela sam nakon par pokušaka da otrgnem traku koja je bila oko kutije zaljepljena i otvorila je.
Pronašla sam što sam tražila. Unutra su se nalazile moje uspomene. Ugledala sam kutiju sa nakitom na dnu, nekoliko majica i album sa slikama koju sam uzela u ruke i otvorila prvu stranicu. Nepoznata lica, ali sam prepoznala sebe među njima. To je bila grupna slika sa par cura, ispod je pisao datum. Druga slika je bila sa momcima slika, ali nigdje nisam vidjela Damona. Naredne slike su bile sve sa nekim društvom i nekoliko sa roditeljima i rodbinom, međutim nisam nalazila Damona među njima sve dok nisam okrenula sljedeću stranicu. Oči su mi zablistali kada sam ugledala njegov osmijeh i pogled upućen prema kameri, do njega sam stojala stara ja sa istim širokim osmijehom u njegovom zagrljaju. Slika je uslikala u augustu i kod jezera gdje sam neku noć bila sa njim. Druga slika ponovo sa njim, ovog puta u autu i ne znam zbog čega, ali u pozadini čujem pjesmu koje se ne sjećam, a ubjeđena sam da smo je slušali tad dok smo se slikali. Treća slika je bila uslikana tokom zime, Damon je imao crvenu kapu i crvene obraze dok me grlio poput medvjeda. Pred očima mi bljesnu taj dan u sekundi, išli smo na toplu čokoladu kod Mr.Wellsa, tad nam je bilo tri mjeseca veze. Sljedeća slika Damon i ja na plaži, Damon i ja ponovo kod jezera, Damon i ja na livadi, Damon i ja kod kuće mojih roditelja...Zadnja slika Damon i ja u zagrljaju, široko se smije dok sam ja imala sklopljene oči i smijala se sa ispruženom lijevom rukom, pretpostavljam da je slika sasvim spontano ispala, ali onda primjetim prsten i želudac mi se prevrne. Uzimam svoju ogrlicu ispod rolke i pogledam u prsten na slici, a onda u prsten na ogrlici i shvatim da je to taj isti.

"Moraš se uozbiljiti, trebamo izraditi ovu sliku", nasmiješio mi se toplo dok me čvrsto držao oko struka.

"Šta fali ako sam neozbiljna? Pa prije nekoliko sati si me zaručio!"

"U pravu si, nasmij se", poljubi me u obraz dok sam se široko nasmijala i pružila ruku pokazujući svoj zaručnički prsten kamermanu kako bi zabilježio ovaj trenutak.

"Melina!" Čujem u pozadinu mamin vrisak i oca kako govori da će vidjeti jesam li na potkrovlju, ali nisam u stanju da se pomjerim. Crnilo mi se pred očima i osjetim slabost, ruke mi otkazuju i album sa slikama mi pada na pod, a zvuk koji se stvorio je bio glasniji nego mamin vrisak kada su se vrata potkrovlja otvorila. Čula sam korake, ali moje tijelo je skroz otkazivalo, čulo vida mi je nestalo, čulo dodira također dok su glasovi postajali sve tiši i tiši kako me tama uzimala u svoj zagrljaj...