Naše zauvijek [✔]

Poglavlje dvanaesto: Damon

Jedna opasna stvar između mene i Meline je bila ta što smo bile srodne duše u prošlosti, ali ne i u sadašnjosti, barem ne sa njene perspektive. Kada sam nepromišljeno joj postavio pitanje vezom vožnje shvatio sam da sam se mogao za dlaku razotkriti, a time i nju zauvijek izgubiti. Vidio sam po njenom izrazu lica da mi nije vjerovala kada sam joj slagao sto sam je to pitao i sada me strah da će kad tad saznati moj pravi razlog dolaska ovdje. Ona trenutno nije moja zaručnica, ona je jedna strankinja u koju se iznova zaljubljujem, a nju korak po korak osvajam ponovo sa svojim riječima i dijelima. Nije više ona Melina koja je spremala doručak svako jutro u našem stanu, koja me držala za ruku i igrala sa mojim prstima kada god bismo sjedili na jednoj klupici u parku. Ona je potpuno nova osoba, a i dalje ista u duši. Nisam je ja izgubio, samo sam je ponovo osvajao.

Bilo je teško biti pored nje i pretvarati se da je ne poznajem, da mi je ovo sa njom sve novo iako sam predviđao svaki njen pokret i korak, svaku narednu riječ i grimasu koju bi napravila na tom prelijepom nježnom licu. Morao sam svaki put da sebe upozorim kako me se ne sjeća, svaki put kada bih poželio da je privučem u svoj zagrljaj i osjetim njen miris i toplinu prekoravao sam svoje tijelo, svaki put kada sam imao poriv da joj poljubim medene obraze i prćkav nosić prekoravao sam i te nagone stvarajući visoki zid između želje i stvarnosti. Boljela me činjenica što nismo mogli krenuti tamo gdje smo stali, sudbina mi je udjelila takvu kaznu koja je bila gora od samog pakla. Lakše bih podnio zatvorsku kaznu, nego kaznu da me se zaručnica ne sjeća. Nisam je čak mogao nazvati svojom jer to nije bila, zaručnica je jedno, ali nazvati je svojom ženom je sasvim drugo i volio bih da sam uspio okušati barem na trenutak taj osjećaj dok se budim pored nje u krevetu, znajući da je moja žena i da smo započeli zajednički život do kraja života.

Nekima brak nije značio puno, ali meni i Melini je bilo nešto posebno i bitno u našem životu. Imali smo toliko planova isplaniranih, toliko besanih noći gdje bismo razgovarali o budućem životu, o tome kako ćemo urediti dječiju sobu, o tome kako ćemo svakog ljeta ići na neko drugo mjesto, drugoj plaži i istražiti različite kulture i mjesta...a sad? Sad poslije svega što sam prošao u zadnje dvije godine mi se čini kako se to nikad nije desilo, kako nikada nismo zapravo razgovarali o tome, te želje se odjednom učiniše tako prokleto daleko od stvarnosti i to me ubijalo psihički.

Podijeliti sa njom nešto što nisam ni sa kim se činilo ispravnim, poznavao sam je, bila je to i dalje ona moja Melina koju sam volio najviše. Čak i kada me nije prepoznala, znao sam da je i ona osjećala povezanost sa mnom, to sam primjetio onog trenutka kada je odlučila i sama da napiše u bilješki ono što joj leži na srcu. Napisala je jedan kraći paragraf, iako nisam mogao pročitat šta je u pitanju predosjetio sam da ima veze sa njenim starim životom. U svom pismu nisam duljio, bila mi je dovoljna jedna rečenica:

Nadam se da je sreća ovog puta u mojim rukama, sad, kad si konačno kraj mene cini mi se da mogu sve i da ćemo dobiti naš sretan kraj.

Zapalivši naše listove osjetio sam snažno oslobođenje, toliko jako da sam se tada borio sa svojim porivom da je zagrlim i zavrtim u krug dok su se riječi rastvarale u pepeo i dim. Ta borba koju sam vodio u dubini svoje duše je bila prokleto bolna, mačevi su mi razarale dušu poput divljih zvijeri, pohlepno su mi oduzimali sve,svaku mogućnost da je držim uz sebe, a jedinu želju koju sam imao je da je držim u svojim rukama. Nisam čak morao da joj mrsim kosu, da osjetim njen miris i toplinu, nisam čak morao ni da joj ljubim medene obraze i vrhovima prstiju joj bockam prćast nos, dovoljno bi mi bilo da sam je držao u rukama i bio siguran da je ovog puta neću izgubiti, ali nisam mogao.