Naše zauvijek [✔]

Poglavlje drugo: Damon

Predvečer sam volio provoditi vani na svježem vazduhu, nekad u gradu sa društom, a nekad potpuno sam i daleko od sviju.

Večeras sam odlučio sa društvom izaći na kafu, stoga sam se počeo spremat prolazeći pored spavaće sobe u kupatilo. Skinuo sam odjeću sa sebe, a potom ušao pod tuš kabinu i pustio topli mlaz vode sklapajući oči. Ravnomjerno sam disao ili sam to barem pokušavao držeći vršcima prstiju prsten na prstenjaku.

Srebreni, naizgled jednostavni prsten sa sitnim ugraviranim vijencima nije puno toga ljudima odavao, osim što bi odmah posumnjali da sam u braku. Međutim, nisam ni blizu tome.

Trebao sam ga skinuti već odavno, barem su mi tako prijatelji govorili jer je prošlo toliko vremena otkako je otišla, ali nisam smogao snage to da uradim. Negdje duboko u sebi sam se nadao da će se u jednom trenutku sjetiti i odlučiti potražiti me da nastavimo tamo gdje smo stali sa ljubavnom pričom.

Ugasio sam vodu i peškirom se osušio, a potom krenuo prema spavaćoj sobi da se presvučem u košulju i hlače.

Dvije godine su prošle, a prošlost me i dalje proganjala kao sami vrag.

Od trenutka kada su njeni roditelji odlučili sa njom da se presele izgubio sam svaki trag od nje. Promjenili su joj broj mobitela, izbrisali stare društvene mreže i potpuno nestala iz svakog mogućeg vida. Prije nego što su otišli rekli su mi da ne pokušavam da ih tražim jer neću uspjeti, a možda su bili tu i u pravu.

Da su mi rekli gdje će se preseliti došao bih, ali pošto nisu nisam želio ili sam barem pokušavao da toliko ne zabijam nos. Ipak, moja grižnja savjest mi nije davala mira zadnje dvije godine i pokušavao sam iznova svoju sreću.

Nakon što sam bio spreman izašao sam iz stana i krenuo autom po Taylora prije nego što se zaputimo na istočni dio grada u novi kafić koji se otvorio, a gdje se zaposlio Steven. Bio sam zahvalan Tayloru što je odlučio da posjetimo Stevena jer je ovo jedna od onih noći gdje me sjećanja ubiše. Dok je u autu svirala muzika i dok je Taylor veselo pjevao i zezao se ja sam pokušavao ostati neprimjećen u svom razmišljanju o njoj i njenim predivnim zelenkasto smeđim očima.

"Damone, lutaš", kaže mi Taylor i trepnem jednom, pa dvaput i usporim jer sam prešao ograničenje.

"Oprosti", pomrmljam stegnuvši volan.

"Opet jedan od onih dana?" Upita me sa sažaljivim pogledom kojeg sam toliko mrzio jer me još više činio slabim. Najgore od svega je što su ljudi oko mene znali šta se desilo, a opet niko nije mogao da mi pomogne niti da me utješi. Jedino je ona to mogla uraditi, ali se nije ni sjećala da je imala zaručnika. Prokletog zaručnika!

"Proći će me", rekao sam kratko i ugledao u daljini jedan parking blizu kafića gdje Steven radi. Tražio sam mjesto gdje da se parkiram i dok sam gasio auto Taylor je rekao:

"To si rekao do sada milion puta, želiš li popričat o tome?"

"A šta ima više da se priča?" Iznervirano kažem izlazeći iz auta. Zalupio sam vratima i prošao rukom kroz kosu osjećajući kako nemir u meni raste. Želio sam biti sam. Taylor je prišao sa leđa i stisnuo me za rame, on je bio tu kada su se sva sranja desila i najbolje me mogao shvatiti, Steven se pridružio tek kasnije našem društvu i nije mogao najbolje da razumije kroz šta sam prošao i kroz šta prolazim.