Naše zauvijek [✔]

Poglavlje sedmo: Melina

Posljednja tri dana je kiša neprestano padala u Londonu, iako sam se navikla na ovakvo vrijeme jedva sam čekala ljeto i toplije dane bez ovolikih kiša, možda bi mogla čak negdje da otputujem, naravno ako budem uopšte bila u prilici.

Subota je, što je značilo da sam danas imala slobodan, što također znači da mi zapravo nije slobodan jer imam hrpu obaveza obaviti oko kuće.

Ranim jutrom sam već počela da pospremam kuću i ujedno pravim sebi doručak. Jedina dobra stvar u ovome svemu je što sam imala malu kuću i time vrlo malo obaveza oko nje jer me većina vremena tokom radnih dana ne bude tu. Dok sam pospremala dnevni boravak pustila sam sebi muziku u pozadini i pjevušila melodiju lagano prateći ritam. Subotu sam voljela iz razloga što mi se nije nikud žurilo, sve sam obavljala bez stresa i potpuno opuštena. Kada sam završila sa dnevnim boravkom i spavaćom sobom uzela sam sebi kratku pauzu kako bih mogla doručkovati i popiti kafu. Bilo je jedanaest sati ujutro i ostale su mi još tri sobe da počistim.

Sjela sam za trepezarijski stol u kuhinji i uz mirišljivu kafu uživala za stolom i gledala kroz prozor koji je bio ukrašen tačkicama kiše koji su nalikovali na biserčiće u vodi. Tiho sam ispijala svoju kafu slušajući kapljice kiše kako se odbijaju od pločnik i krošnje drveta stvarajući umirujući melodiju koja bi uspjela čovjeka da uspava.

Ustala sam poslije doručka i pospremila kuhinju, a potom i ostale dvije sobe nakon čega sam mokra i umorna ušla u tuš kabinu kako bih se saprala od znoja. Kupatilo je zamirisalo na vaniliju kada sam otvorila gel za tuširanje i napjenušila je po svojoj koži stvarajući ugodnu i opuštajućuju atmosferu, topla voda koja je obgrlila moje tijelo je uspjevalo da me dodatno opusti i priželjkivala sam zaspati barem na sat vremena poslije tuširanja, ali sam umjesto toga ugasila vodu i osušila se mekanim plavim peškirom kojeg sam dobila na poklon od svojih roditelja i ovako gola došla do svoje spavaće sobe tražeći odjeću.

Mobitel mi je zazvonio u dnevnom boravku pa sam požurila da se odjenem u čistu odjeću prije nego što sam stigla do dnevnog boravka, ali je do tada prestao da mi zvoni mobitel. Bio je to propušteni poziv od moje mame

"Pa gdje si ti?" Čula sam njen vedri glas sa druge strane nakon što sam je nazvala nazad. Moja mama, Anna je bila žena u kasnim četrdesetim godinama. Vodila je sa mojim ocem Henrikom poznatu čajnicu Halina u centru Londona. Naziv je bio čudesan, međutim prilično logičan s obzirom da su iskombinovali naša imena kako bi dobili ime čajnice na kraju.

"Bila sam u spavaćoj sobi", kažem i pogledam na sat, bilo je blizu jedan i trebala sam krenuti u kupovinu namirnica.

"Kako si, šta ima kod tebe?"

"Dobro sam mama, nema ništa, sve po starom. Gdje je otac?"

"Ah, znaš Henrika, radi stalno nešto oko svog auta", mogla sam je zamisliti kako prevrće očima dok je to govorila. Henrik je bio veliki ljubitelj automobila i prvobitno je želio otvoriti automehaničarsku radnju, ali zbog maminog šarma je odustao od te ideje i sad mu je popravak automobila postao hobi i sporedni posao gdje je dobivao dodatni novac.