Naše zauvijek [✔]

Poglavlje trinaesto: Prošlost

Piščev POV.

Nije to bila ljubav na prvi pogled kao što bi neki rekli. To je bio osjećaj koji se krio negdje duboko u njima, polako kolajući venama, upozoravajući, tjerajući ih da ne prestaju razmišljati jedno o drugom, bio je to prvi znak zaljubljenosti. To je bio osjećaj koji ih je upozorio da će se zaljubiti, ljubav na drugi pogled, kako su oni to rado nazivali.

Nije im dugo trebalo dok nisu shvatili da je to bila sudbina. Što su se češće nalazili to su više padali u rukama zaljubljenosti, čari ljubavi i ružičasti oblak.

Damon je odlučio i ovoga puta da joj uljepša izlazak. Nije to trebao biti jedan u nizu gdje bi izašli na kafu, čaj ili kolač, već nešto sasvim drugačije. Poslao joj je poruku nešto prije ponoći znajući da je još uvijek budna.

Imam iznenađenje za tebe :)

- Sad?

Da, izađi vani.

Prošlo je deset minuta kada se Melina pojavila ispred njega u trenerci i običnoj majici dugih rukava. Damon joj je šutke ispružio ruku, čekajući da osjeti njenu meku kožu i ispreplete njihove prste. Melina, tako krhka i nježna, ispružila je ruku momentalno osjećajući sigurnost u istima. Biti blizu Damona značilo je bito siguran i voljen, osjetiti nešto što nikad prije osjetila nije i uživala je u svakom momentu sa njim.

"Zašto si ovako kasno odlučio da se pojaviš ispred kuće?" Upita dok se sa njim uputila prema autu.

"Želim ti pokazati jedno mjesto", rekao je sa osmijehom i uveo je u auto. Pustio je njen omiljeni cd sa muzikom koju on sam nije rado slušao, ali zbog nje je činio sve kako bi vidio osmijeh i veselje kada bi počela da pjeva stihove i pleše. Melina je bila polupospana, ali zbog njegove blizine se osjetila više budnom nego što je tijelo govorilo.

Kada je primjetila da idu prema drugom kraju grada Melina ga je kradoumice pogledala u čudu, no nije još uvijek odlučila da nešto kaže. Parkirao je kraj jedne šumice i izašao iz auta, otvorio je Melini vrata i pružio ruku da izađe. Sad, kada su stigli, Melina nije mogla više da izdrži:

"Gdje smo ovo?"

"Nismo još stigli, prati me", rekao je i nastavio hodati prema šumici i kroz uski put. Melina mu je vjerovala i pratila ga kroz mračni patuljak koji je bio hladan i vlažan poput ove rane jesenje noći. Gdje su išli? Kud je vodi? Zašto je ovdje došla sa njim? To je bio samo jedan mali dio pitanja koje je sebi postavljala dok ga je pratila u mraku poput slijepca ne znajući gdje će na kraju da završi sa njim. Koliko je samo naivno od ljudi što slijepo vjeruju osobi koju vole, čak i onda kada ta osoba drži nož u rukama i kaže "ne boj se". Mjesec je bio mlad, sjajan i nježne plave boje osvijetljujući put kroz rijetke krošnje drveta, poput nekog slomljenog sjećanja. 

"Stigli smo", rekao je Damon i okrenuo se prema njoj, ali Melinin pogled je lutao iza Damona prema napuštenoj kući okružena visokim drvećem. Visoka rosnata trava je smokrila njenu trenerku i noge, ali nije marila za tim dok je uporno koračala prema kući koja bila u potpunosti napuštena, ali u prilično dobrom stanju. Njeni visoki zidovi su bili prekriveni tamno-zelenom mahovinom i vijencima, prozori su slomljeni i prljavi, a unutrašnjost prašnjava i prazna. 

"Kako si pronašao ovo mjesto?"

"Bio sam više puta ovdje još kao dijete, moja baka je neko vrijeme ovdje živjela sve dok nije odlučila da se preseli bliže nas."

"Dobro je, već sam počela da brinem da je ukleto."

"I da jest, tu sam da te štitim", reče i zagrli je snažno utisnuvši poljubac na njeno tjeme. Čudno je to kako može samo jedna takva gesta da u potpunosti smiri čovjeka, ali i uzbudi istovremeno. 

"Lijepo je, hajmo gore", prstom je pokazala prema ploči gdje je nekada bio krov. otrčala je prema stepenicama poput malog djeteta dok ju je Damon posmatrao sa osmijehom. Pratio ju je do gore, a potom su sjeli na sami rub, jednom rukom je obgrlivši oko ramena dok je ona naslonila glavu na njegovo rame. Isprva su u tišini sjedili, Melina posmatrajući nebo prepuno zvijezda i jedan sitni avion koji je prolazio iznad njihovih glava odlazeći negdje daleko. Osjetili su mir koji je bio toliko drugačiji i intenzivniji na ovom pustom mjestu gdje su samo njih dvoje postojali. Osjetiti međusobnu blizinu, hladni povjetarac što puše i draži toplu kožu, zvuk udaranja grane od granu, lišće od lišće, posmatrati njihovo opadanje i zvuk teških krila koje se kreću na nebu iznad njihovih glava je bilo nešto nezaboravno i predivno, toliko rijedak trenutak kada si okružen saobraćajem, visokim zgradama i bukom od ljudi i automobila. 

"Želim ovdje živjeti", prozbori Melina tiho, ne shvatajući da ju je Damon čuo, tiho se nasmijao i još bliže je privukao sebi.

"Živjet ćemo, jednog dana", obećao joj je.

"Pričaš kao da znaš da ćemo zauvijek biti skupa", rekla je, a mali dio nje ju je izjedao zbog toga. Plašila se da ga izgubi, nije mogla zamisliti kakva bi to bol bila i kroz šta bi sve morala proći da ga barem malo preboli.

"Smijem se nadati i maštati", rekao je i pogledao u nebo "barem tada mogu da mislim kako je sve moguće."

"Ali razočarat ćeš se na kraju", rekla je.

"Ljudi se razočaraju često, to je neizbježno. Čak i da ne maštam ostao bih razočaran jer duboko u sebi sam priželjkivao to."

Njegove riječi su bile dubljeg značaja nego što bi neko mogao zamisliti, a Melinu je ostavilo zatačenu i sasvim zamišljenu sa istim. Toliko zamišljenu, da je i sama počela da mašta o tome kako bi lijepo bilo da za nekoliko godina imaju jednu kuću okružena šumom dok je u pozadini žuborila voda, mali potok gdje bi se kasnije mogla njihova djeca igrati. Nasmijala se, toliko opčinjena tim prelijepim mislima koje je probudila duboko u sebi i shvatila značenje Damonovih riječi. Pogledala je u njega i zagrlila ga nježno, sretna što proživljava ovako dragocjene trenutke sa njim i stvara prelijepe uspomene kojih će se u budućnosti rado prisjećati. Jači je vjetar zapuhao i Melina zadrhti. Damon je pogleda namršteno, skidajući svoju sivu duksericu i prebacio je preko njenih sitnih ramena.

"Trebaš se bolje oblačiti", rekao je i ponovo je zagrlio kada je obukla njegovu duksericu, izgledala je još sitnija u njoj nego što je već bila i dopao mu se taj prizor.

"Nisam planirala navečer ići negdje u šumu", napomenu ga Melina.

"Istina", pomrmlja "ali ne kaješ se."

"Ni sekunde", potvrdila mu je uz smješak.

"Dobro", poljubi je u obraz "jer će ovo biti naša mala tajna."