Naše zauvijek [✔]

Poglavlje dvadeset i tri: Damon

Prelazio sam preko crvenih i prekršio Bog zna samo koliko zakona, ali mi to trenutno nije bilo nimalo bitno. Srce, da može, iskičilo bi iz mojih prsa od jačine udara. Stezao sam volan dok mi se u glavi još uvijek vrti Tiarin uplašeni glas koji je bio krhak kao da je plakala satima.

Melina je u bolnici, u komi je Damone. Molim te, požuri dođi, ne znam šta da radim.

Historija kao da se ponavlja, samo što sam ovog puta bio sporedni lik nesretne sudbine. Kad sam stigao ispred bolnice istrčao sam iz auta i tražio Melininu sobu kao luđak. Trčao sam i izbjegavao da se sudarim sa drugim pacijentima i konačno ugledao Tiaru za jednom klupom kako sjedi prekrivajući svoje lice dlanovima. Podigla je pogled kad je čula korake i istog trena ustala i bacila mi se iznenadno u zagrljaj. Plakala je, a ja sam stojao ukipljen ugledavši Henrika i Annu par metara dalje od mene. Gledali su me nimalo ljubazno i znao sam da neće proteći prvi susret nakon dvije godine glatko. Nježno sam odvojio Tiaru od sebe i stisnuo joj rame kao smirenje, iako sam duboko u sebi držao nemir koji je samo čekao da isplovi na površinu.

Henrik je napravio prvi korak prema meni, pogledao sam u Tiaru i obrvama pokazao da sjedne i da se skloni od mene, poslušala me je. Ovo svakako nije bila njena bitka, već moja, a najmanje što sam želio jeste da i nju uvučem u vatru koju Henrik nosi prema meni.

"Šta ćeš ti ovdje?" Prosikta kroz zube kada je stao u ravnini sa mojim licem. Nije se nimalo promjenio od posljednjeg puta, uzrujan je, možda sad i više nego prošli put dok sam ležao u bolničkom krevetu.

"Šta mislite? Došao sam zbog Meline."

"Koliko se sjećam rekao sam da je ne tražiš!" Zagrmio je dok ga je Anna pokušavala smiriti. Nisam znao koliko ću još dugo izdržati, a da ne skočim na njega. Nije mi trebao ponoviti te riječi koje su me proganjale od tog dana, samo Bog dragi zna koliko sam patio i koliko su me pogodile riječi od čovjeka koji me nekoć gledao poput sina. Nevjerovatno je kako se situacija uspjela okrenuti za sto osamdeset stepeni.

"Ona je pronašla mene", tiho procijedim skupljajući šake "bilo je pitanje vremena kada će nam se putevi ponovo ukrstiti."

"Zbog tebe je Melina ponovo završila u komi! Zbog tebe će da umre!"

"Neće!" Proderao sam se, što zbog bijesa što zbog toga jer je izrekao naglas ono što sam i sâm pomišljao što zbog toga jer je krenuo opasnim putem.

"Ti samo donosiš nevolje! Da si me poslušao Melina ne bi ponovo ležala u bolničkom krevetu!"

Skočio sam na njega, spreman da mu slomim nos i izbijem mu taj prokleti jezik, Anna je vrisnula od šoka, a Henrik se pokušavao odbraniti. Uspio sam ga udariti jednom, ali je već sljedeći udarac vješto izbjegao.

"Dosta!" Vrisnu Tiara kraj mene i svom snagom koju ima me otrgne od njega što me pomalo iznenadi.

"Sa mnom!" Naredi i povuče me za sobom iz čekaonice. Išli smo prema izlazu iz bolnice, ali sam se otrgnuo iz njenog stiska.