Naše zauvijek [✔]

Poglavlje dvadeset i četiri: Damon

Dani su prolazili sporo, svaki je bio borba protiv svojih emocija, borba da ostanem jak dok sam sjedio pored Melininog umrtvljenog tijela koji nije davao nikad nikakve znakove da će se probuditi. Svaki dan sam je posjetio, uz mene su bili Steven i Taylor i podsjećali me da moram jesti i ići odmoriti iako to nisam želio. Jedino što sam htio jeste da budem uz nju i da dočekam prvi njeno buđenje. Tiara je također bila tu i koliko god to zvučalo uvrnuto ova situacija nas je zbližila kao prijatelje-ona je bila tu za mene, a ja za nju jer oboje nismo znali kako da se nosimo sa ovim šokom.
Kada su moji roditelji saznali što se desilo odmah su došli, javili su im Melinini roditelji i mogu samo zamisliti šok koji su doživjeli kada su dobili poziv od porodice Black.
Moja mama je odmah došla do mene i zagrlila me, nije me ništa pitala niti je tražila da joj se pravdam, jedino što je željela znati da li je Melina dobro. Otac je razgovarao sa Henrikom u čekaonici, izgledalo je kao da nikad nisu ni prestali da se druže i bilo je pomalo smiješno i apsurdno kako zbog Melinine kome svi počinjemo ponovo da se vraćamo u dobre odnose. Bio sam i ljut što su čekali da se ovako nešto desi kako bi otvorili oči i shvatili svoje greške i iako nisu mogli da naslute da će se ovo desiti bili su svjesni Melinine patnje, ali i moje. No, čovjek se uvijek učio na greškama, pokušavao sam to gledati sa više perspektiva jer najmanje što bi Melina poželjela jeste da se svađam sa njenima i svojima zbog njihovih greški i sebičnih odluka koje su nas koštale dvije godine života.

"Hej", rekla je Tiara nakon što je izašla iz Melinine sobe i sjela pored mene. Izgledalo je očajno, nije spavala od one noći, morali smo je natjerati da se vrati u svoj stan kako bi odmorila. Nisam ni ja bio ništa bolji, kad god bih se vratio u svoj stan i pokušao zaspati pred očima mi se pojavi Melina i bolnička soba u kojoj je ležala. Spavao sam svega dva sata na dan i bio sam poput zombija.

"Ništa?" Upitam iako sam znao njen odgovor. Slegnula je ramenima, kao i svaki put kad bih je pitao za nju. Izdahnuo sam, znao sam da neće biti lako, ali k vragu želio sam da ova noćna mora prestane, znam da je Melina jaka i da će uspjeti, morao sam vjerovati u to.

"Gdje su Steven i Taylor?" Upita me.

"Čini mi se da su otišli uzeti jesti", pomrmljam i pogledam na sat. Bilo je tri poslijepodne, a činilo mi se kao da se vrijeme nikako ne pomjera.

"Hajmo izaći na svjež zrak", predloži i ustaje se sa stolice. Iako mi se nije dalo izaći ustao sam jer sam znao koliko će joj to pomoći, ali i meni samom. Hodnik kojim smo prolazili ka izlazu sam do sad zapamtio do najmanjeg detalja, znao sam svaki centimetar tog hodnika kao i osoblja koji je prolazio njim i posjetitelja. Mogao sam sklopiti oči i svejedno znati kud trebam skrenuti i kada tačno da bih došao do recepcije ili do izlaza ili do muškog toaleta.
Vani je bilo osunčano i vedro nebo, toplo je i ljeto je već uveliko došlo, promet na ulicama je bio prisutan i broj prolaznika također. London je oduvijek bio poseban za vrijeme ljeta, nakon toliko kišnih mjeseci grad je živnuo sa prvim danima ljeta i zračio je sa tolikom radošću. Međutim, ja sam se osjećao mrtav iznutra. Jedina osoba koja bi to mogla promjenuti je u besvijesnom stanju i bori se za svoj život.