U RUKAMA MAFIJAŠA🔞

14. 𝙿𝙾𝙶𝙻𝙰𝚅𝙻𝙹𝙴

Dječak je. - Govorila je doktorica, dok je brisala gel sa mog stomaka.

Bilo mi je drago kad sam čula, ma da sam više željela djevojčicu. Četiri mjeseca su prošla poput rakete koja se ispaljuje u svemir. Situacija se smirila, otac se počeo radovati unučetu, a mi smo počeli uživati u ljubavnim danima. Znalo se dogoditi tokom šetnje, da sretnemo veliki broj Aleksandorvih bivših. Uvijek bi začuđeno reagirale kad bi saznale da postaje otac. Jedna me je čak i napala, ali već sam naučila. Patile su mnoge za njim. Izašla sam iz ordinacije, Aleksej je odmah ustao sa stolice i prišao mi.

Jel u redu beba? Jel sve dobro? - Krenuli smo prema izlazu.

Dječak je. - Rekla sam u hodu, stao je i odmah me zagrlio.

Dobit ću sina! Bit će mali ja. - Smijao se glasno.

Samo da ne bude kao ti.

Smijali smo se i dalje i ušli u auto. Vozeći, gledala sam ga naslonjena na sjedalo auta. Pomišljala sam, bože kao da je anđeo. Nisam se mogla nagledati njegovom prelijepog lica. Onda odjednom.... Pocrnilo je sve, sjenke tame su obuzele moju glavu. Upadajući u duboki san, u nesvjest.

....

Otvarajući oči, uhvatio sam se za glavu. Pogledao ruku i vidio krv. Crvena mrlja, posvuda. Nalazio sam se na cesti u razbijenom autu, kad sam krenuo u panici da izađem, vidio sam da sam izvrnjen na krov. Vrata od suvozača su bila krvava i otvorena, dozivao sam Irinu. Volan mi je priklještio noge, nisam mogao da se pomjerim. Uzeo sam mobitel i nazvao Vladu i Mihovila. Odmah su došli, čekajući stiskao sam krv koja je lila iz mojih ruku, rasječene od stakla.

...

Mihovile, ondje!

Vidio sam Aleksandrov auto u kanalu na krovu. Prije toga sam ga pokušao nazvati, ali se nije javljao. Odmah smo otrčali do auta. Otvorili smo vrata. Aleksandar je okupan u vlastitoj krvi, ležao ne pomično. Uhvatio me nemir, krenuo sam da ga vučem, pomišljao sam da je mrtav, dok nisam opipao puls koji je jedva kucao. Odmah smo nazvali hitnu, brzo su stigli. Irinu smo tražili, ali je nije bilo. Prijavili smo policiji da je nema.

Nakon nekog vremena, Aleksandra su odveli na operaciju, morali su mu zaštiti rane na ruci, izgubio je dosta krvi. Strahovao sam za njim, a i za Irinom. Mihovil i ja smo čekali, sve do poziva policije. Nadzorne kamere u blizini benzinske su snimile stravičan događaj.

Policajac, koji je dolazio kod nas po novac, pokazao nam je snimak. U Aleksandrov crni mercedes, zabio se blindirani crni auto, odmah sam shvatio o kome je riječ! Bio je to Petrov auto. Zamolio sam policiju da istragu prepuste nama. S obzirom da su znali čime se bavimo i da ih lako možemo ucijenit, prihvatili su.

...

B

udio sam se, bijela svijetlost mi je otvorila oči. Shvatio sam da se nalazim u bolnici, prikopčan na jebene aparate. Doktor je razgovarao sa Vladislavom.

Gdje je Irina?! - Pitao sam i krenuo ustati.

Mladiću sjedite. Noga vam je u gipsu. Ostavit ću vas na samo. - Rekao je doktor, dok je napuštao sobu.

Aleksej, Petar vas je udario na raskrižju. Vidio sam na kamerama.

Gdje je ona?!

Odvukao je sa sobom,ponovo. Ti moraš mirovati, ja ću to sve rješiti i vratiti nju i bebu. - Rekao je dok je puhtao zrak od muke.

Ja ću ići s tobom, ubit ću to smeće!

Kad sam krenuo ustati, odmah sam pao na pod. Nisam od boli mogao stati na nogu.

Jel vidiš? Sjedi tu, miruj. Još si pod tabletama za bolove, kako će bit kad popuste tek?!

Nisam više znao šta da uradim. Bio sam nesposoban za sve. Znao sam da sam ga trebao ubiti onog dana, propucati mu glavu i biti ostatak života miran! On je lud, ne mogu ni zamisliti šta joj je napravio! Odlučio sam prepustiti stvar Vladi i vjerovati mu. Najurio sam ga da odmah krene i da mi je dovede do sutra, inače ja idem na sve i ništa! Brinuo sam se i za našeg sina. Kritičan početal trudnoće, može mu jako naštetiti ova situacija. Prvi put sam osjetio šta je to briga za nekim, bolilo je jebeno jako! Nemoćan da vratim obitelj, kao jebeni puž. Ljut sam bio na sebe i na sve oko sebe...