Stali smo. Zaustavio je kombi, nakon duge vožnje. Izašao je i otvorio mi vrata. Za ruku me vukao do jedne velike zgrade. Hodali smo hodnicima, a onda je otvorio vrata sobe.
Ovdje ćeš ti biti. Tamo su one, možeš se ići upoznati.
Šutila sam i kad je otišao, naravno zaključavajući vrata, krenula sam u dnevnu sobu da vidim tko tu ima. S vrata sam ugledala tridesetak žena. Sve su bile sa crnim maramama na glavi. Pričale su na engleskom jeziku, jer je svaka bila iz druge države. Jedna starija žena, stala je ispred mene i dala mi maramu kao kod ostalih djevojaka.
A šta je ovo? Gdje smo mi? - Pitala sam je dok mi je stavljala maramu.
Jesi čula za trgovinu ljudima?
Kad me to pitala, noge su mi zaklecale. Smunjala sam na to, ali sam se jako uplašila istine. Uhvatila me panika i krenula sam lupati po prozoru. Djevojke koje su bile su me vukle s prozora i govorile kako nam nema pomoći, sve su probale. Strahovala sam i molila da netko dođe po mene.
Ubrzo je pao mrak. Ležala sam na neudobnom krevetu i razmišljala šta se događa sa Aleksandrom. Držala sam se za stomak i počela tiho plakati.
...
Probudila me ta starija žena i rekla da brzo dođem u dvorište, prvo sam negirala, ali onda mi je rekla da je jedna žena zbog tog bila ubijena. Ustala sam iz kreveta, stavila maramu i spustila se u dvorište. Sve su sjedile na podu i doručkovale. Nisam, mogla da jedem, gledala sam u njih i u hranu i razmišljala.
Ovo su dame.
Prilazio je taj muškarac koji me doveo sa jednim strancem. Jedna djevojka mi je šapnula da ona želi da kad bi ju netko kupio, da ju ovaj kupi. Pomislila sam, bože koja glupača. Umjesto da gleda da pobjegne odavdje, ona razmišlja kome bi voljela pripasti. Kao da smo mi žene stvari, ovdje je tako bilo. Hodao je i razgovarao sa svakom od njih, a onda je prišao meni.
Kako se zoveš? - Upitao je. Šutila sam.
Ponovno je krenuo ispitivati, a ja sam i dalje šutila smrštenih obrva gledajući u njega. Okrenup se prema mladiću koji me je doveo i nasmijao se. Izvadio je pištolj i okrenuo prema meni.
Hoćeš odgovoriti? - Smješkajući se, sa pištoljem, ponovo me upita.
Teona Petrovski. - Rekla sam.
Mladić je odmah skočio, kad je čuo moje ime i prišao.
Ne, ne. Ova je već rezervirana, traži ostale. - Govorio je strancu.
Nije mi bilo jasno zašto je tako reagirao kad je čuo moje ime. Možda je stvarno netko htjeo mene pa su me zbog tog i doveli. Jedna djevojka, koja nije bila baš spremna da krene, odvučena je silom. Otišle smo u, svoje sobe.
....
Teona? - Ulazio je mladić u sobu.
Šutila sam oborene glave.
Neću ti ništa. Jesi ti kćer od Petrovskog iz Moskve? - Pitao me i sjeo pored mene.
Jesam. A ti si? - Držala sam i dalje oborenu glavu.
Ja sam.. Samo Niki. Poznajem tvog oca i tvoju sestru Katrin? Gdje je ona?
Udana je, živi u Italiji. Misliš da bi bili sretni kad bi saznali da me ovdje držiš? - Pogledala sam ga.
Ne bi, ali znali bi da si u pravim rukama. - Nasmijao se.
...
Dva dana su prošla, a od Irine ni traga ni glasa. Mrzio sam sam sebe. Gadio mi se život. Do sad bog zna gdje je i šta je s njom. Zvao sam sve moguće ljude, nije bila kod nikoga. Znao sam ih dosta, jer se otac prije moje majke, bavio tim poslom. Onda mu je došla ona kao rob, i kad su dobili mene, odustao je od takvih poslova. Puštena sam iz bolnice kući, po mene je došao Vlado koji je odmah iz auta izašao noseći mobitel u rukama.
Ovo moraš vidjeti. - Rekao je i dao, mi mobitel.
Čiji je ovo mobitel, kakve su ovo poruke? - Pitao sam prije nego sam krenuo čitati.
Eto gdje je Irina! Čitaj! To je Petrov mobitel, vidi s kim je pisao!
.......
Šta vi mislite tko je taj čuveni mladić?
YOU ARE READING
U RUKAMA MAFIJAŠA🔞
Romance◾🔞Luciano, najpoznatije prezime Moskve. Nosi ga obitelj koja drži lanac trgovine oružja i narkotika. Zbog smrti Eduarda Luciana, posao preuzima Aleksandar Luciano. Zgodan neženja ovog hladnog grada. Prepun samopouzdanja lomi srca djevojkama koje ž...
