Deseto poglavlje

596 28 0
                                    

Karter je već treću noć spavao samo pet sati. Ono što mu je iskreno bilo potrebno bili su veliki krevet i šest sati tišine, da bi njegovo telo moglo ponovo normalno da funkcioniše.

Izgleda da je previše tražio.

U mobilnom telefonu su ga čekale dve poruke. Jedna je bila od Rodžera iz Njujorka, u kojoj je pisalo da ga nazove čim bude pronašao bezbednu liniju, dok je druga bila od detektiva Dina, kojom ga je zamolio da mu posveti nekoliko minuta svog vremena.

Posle nekoliko neuspešnih pokušaja da dobije Rodžera, Karter je odustao i odvezao se do policijske stanice u kojoj su radili detektiv Din i njegov partner Džejms. Mada se potrudio da ne privuče previše pažnje na sebe tako što se sam dovezao, nekoliko pari očiju ga je zapazilo čim je kročio u stanicu. Prešao je pogledom po prostoriji ne bi li ugledao onu dvojicu koji su pre nekoliko dana odveli Elajzu iz hotela.

„Tražite li nekog posebnog, gospodine savetniče?"

Naviknut da ga oslovljavaju titulom, Karter mu je odmah odgovorio.„Tražim detektiva Dina Brauna."

„Idite do kraja hodnika. Prva vrata s desne strane."

Karter je klimnuo glavom u znak zahvalnosti i prošao pored još nekoliko pari znatiželjnih očiju. Pre nego što je skrenuo iza ugla, telefon mu je zavibrirao. Izvadio ga je iz džepa i pogledao u ekran. Na njemu se pojavilo Blejkovo ime i kratka poruka: Moramo da razgovaramo. Može piće večeras?

Karter mu je odgovorio da može i da će ga pozvati kasnije, a zatim je vratio telefon u džep sakoa.

U maloj kancelariji bilo je šest radnih stolova i nekoliko policajaca. Din i Džejms sedeli su jedan naspram drugog na drugom kraju prostorije. Kad je jedan od detektiva pozdravio Kartera, njih dvojica su naglo podigla glave. „Nismo znali da učestvujemo u vašoj izbornoj kampanji", našalio se neko, na šta su ostali odreagovali glasnim smehom.

„Došao sam kod..."

„Gospodine Bilingse", obratio mu se Din, „drago mi je što ste došli."

Ostali detektivi su se udaljili kad su Din i njegov partner prišli Karteru i rukovali se s njim. „Nismo se zvanično upoznali. Ovo je moj partner, Džejms Flečer, a ja sam Din..."

„Braun. Znam kako se prezivate."

Din ga je sumnjičavo pogledao.

„Želeli ste da me vidite."

Džejms se okrenuo i pokazao mu glavom prema hodniku.

„Jeste li za šolju jake kafe?", ponudio ga je Din. „Garantujem da će vam probušiti creva i držati vas budnim još najmanje dvanaest sati."

„Zvuči dobro", složio se Karter i pošao za njima drugim hodnikom. Zaustavili su se u kuhinjici koja je izgledala kao da su je poslednji put oribali u prošlom veku. Din im je nasuo kafu u plastične šolje, zatim su sva trojica ušla u prostoriju za koju je Karter pretpostavio da je soba za saslušanja, zbog čega je pomislio da su ga doveli ovamo radi zvaničnog ispitivanja. Mada je znao da nije uradio ništa protivzakonito, ova dvojica su nedavno odvela Elajzu iz njegovog hotelskog apartmana. Valjalo je biti na oprezu.

Čim su se vrata zatvorila, Karter nije gubio vreme. „Treba li da pozovem advokata?"

Din i Džejms su razmenili poglede. „Ne treba", odgovorio mu je Džejms, koji je izvukao stolicu i ponudio mu da sedne. Pošto je seo, Karter je otpio gutljaj kafe. Njen gorak ukus kliznuo mu je niz grlo, ali umalo da je nije povratio. Kafa ne samo što je bila odvratna već je bila i hladna.

„Vi niste ovde. Mislim, niste zvanično", rekao mu je Din, seo na ivicu stola i prekrstio ruke na grudima.

„Videlo me je najmanje deset policajaca. Ako je ovo trebalo da bude privatan razgovor, trebalo je da me obavestite."

Udata do ponedeljkaWhere stories live. Discover now