Dvadeset drugo poglavlje

525 27 0
                                    

„Hej, Hari! Imaš posetu!"

Hari je začuđeno pogledao u zatvorskog čuvara, pitajući se ko bi njega mogao da poseti. Hteo ja da ga to pita, ali je ipak odlučio da drži jezik za zubima. Otkako je uhapšen i osuđen, retko ko mu je dolazio u posetu. Kad ovako zabrljaš u životu, svi ti okrenu leđa, i prijatelji i porodica, mada si im nekad i te kako bio potreban. Sad je Hari imao samo svoj neudobni krevet i hladnu ćeliju, s kojima će se družiti svake noći svog jadnog života.

Ustao je s klupe na kojoj je čitao novine i krenuo za čuvarom ka sobi za posete.

U njoj nije bilo nikog. Sa zatvoreničke strane zaštitnog stakla stajali su samo on i čuvar. S druge strane sedeo je čovek u elegantnom odelu kakvo bi i Hari verovatno nosio da nije u zatvoru. Prepoznao ga je, mada se nikad nisu lično upoznali. Srce mu je brže zakucalo i prvi put posle mnogo godina, dlanovi su mu se oznojili. Brzo je ugasio tu iskru nade koja je zasijala i zapretila da se pretvori u ozbiljan plamen želje. Želeti nešto što nikad neće imati samo donosi nemir i bol. Mada je znao da je zaslužio, Hari se trudio koliko je mogao da izbegne duševnu patnju.

Hari je seo u svoju stolicu s druge strane stakla i zagledao se u čoveka ispred sebe.

Uzeo je slušalicu i strpljivo sačekao da i onaj čovek to učini.

„Gospodine Eliot."

Hari je nagnuo glavu ka ramenu. „Gospodine Harison."

„Vi znate ko sam?"

„Moja ćerka se udala za vas. Naravno da znam ko ste."

Blejk Harison, vojvoda od Olbanija, zagledao se u čoveka pred sobom.

„Izgledate sasvim drugačije na fotografijama", rekao mu je.

„Zatvor isisava život iz čoveka. Da li je Samanta dobro? Džordan?" To što je izgovorio imena svojih ćerki čak je i njega šokiralo. Kajanje mu je stegnulo grlo.

,,Obe su dobro."

„A mališan?"

„I on je odlično."

Nije bilo isto čitati vesti o svojoj deci u novinama i čuti ih iz usta nekoga ko živi s njima. Hari je osetio delimično olakšanje. „Zna li Samanta da ste ovde?"

„Ne zna. Tek će saznati."

„Onda, zašto ste ovde?"

Blejk ga je pogledao pravo u oči i napravio izraz lica kao kad moćan čovek procenjuje rizik investiranja u sumnjiv posao. Hari je dobro znao šta sledi posle takvog pogleda, budući da je i sam često umeo da načini čoveka manjim od makovog zrna jednim takvim pogledom. Ne želeći da izgleda kao uplašeni miš, ispravio se i uložio veliki napor da ne skrene pogled.

„Zašto ste to učinili?", upitao ga je Blejk. „Morali ste znati da će vas uhvatiti pre ili kasnije."

Hari je zatreptao. Znao je da Blejk sigurno nije došao da ga propituje o njegovoj prošlosti, ali je predosetio da će od onog što mu bude odgovorio zavisiti da li će pridobiti Blejkovo poverenje ili prezir. Zadobiti poverenje ćerkinog muža moglo bi značiti da će ubuduće videti ćerku i unuče uživo, a ne na novinskim fotografijama.

„Vi ste biznismen i dobro znate kolika je moć novca."

„Moć koju zadobijete novcem lako može postati prokletstvo."

Hari je klimnuo glavom. „Tačno tako." Novac je bio Harijeva loša navika. Njegov porok. I uopšte nije bilo važno to što ga je imao mnogo više nego što je mogao potrošiti. Želeo je da ima više uprkos tome što je zbog svoje gramzivosti izgubio porodicu i slobodu. Sada plaća visoku cenu za svoju glupost.

Udata do ponedeljkaWhere stories live. Discover now