Dvadeset peto poglavlje

506 25 0
                                    

Karter se vratio kući pre Elajze i doneo im jelo iz Vile. Taj mali zavučeni italijanski restoran oduvek mu je bio omiljen i verovatno bi umro od gladi da nije donosio hranu iz njega.

Prošao je pored Zoda, koji je onjušio pakovanje hrane i radosno zalajao.„Čemu se ti raduješ kad jedeš samo svoju hranu?" Glupi pas. Koliko god da se trudio da mu poturi drugu hranu, četvoronožni K9 nije hteo ni da je pogleda.

Karter je uključio svetlo u kuhinji i spustio kese na kuhinjski element. Znajući da će se Elajza vratiti kući neraspoložena zbog povlačenja iz Alijanse, želeo je da joj priredi poseban ugođaj i specijalnu romantičnu večeru.

Ušao je u sobicu i uključio radio. Na putu ka kuhinji pronašao je polupojedenu Elajzinu cipelu pored kauča. ,,Zod!", dreknuo je. Pas je dotrčao do njega veselo mašući repom, očigledno nesvestan štete koju je napravio.

Karter mu je zapretio cipelom i prekorio ga. „Najradije bih te izudarao ovom cipelom. Loš pas!"

Zod je još dvaput zalajao.

„Kako da ubedim Elajzu da ostaneš kod nas kad joj stalno uništavaš cipele!"

Zod je seo i isplazio svoj dugački jezik. Karter bi se mogao zakleti da mu se podsmevao ispod one njegove šiljate njuške i oštrih zuba.

„Nisi dobar", rekao mu je još jednom pre nego što je izašao iz prostorije.

Izneo je uništene cipele u bočno dvorište i ubacio ih u kantu za đubre. Nije želeo da ih Elajza vidi. Možda će ona zaboraviti na te cipele i pomisliti da je Zod prestao da glođe obuću. U poslednje vreme, veoma je vodila računa da drži svoju obuću na najvišoj polici cipelarnika. Ovaj par joj je sigurno promakao. Ili se izula u žurbi, pa je zaboravila da ih vrati na mesto, razmišljao je Karter. Bilo kako bilo, neće joj reći šta je Zod uradio.

Tek što je postavio sto i namestio sveće, oglasio se zvučni signal koji je označavao da se približava neki automobil. Pogledao je u monitor u kuhinji i video da je auto njihov.

Nedugo zatim, iza Elajzinog vozila parkirao se drugi automobil, koji je vozio njen drugi telohranitelj. Ubrzo zatim, Karter je čuo zvuk otvaranja ulaznih vrata i glasove u holu.

Rasel, telohranitelj koji je najčešće pratio Elajzu, poželeo joj je laku noć i izgubio se s vidika pre nego što je ona ušla u kuhinju. Karter je znao da je obezbeđenje uvek tu negde oko njih, ali toliko su bili neupadljivi da bi ih neko teško mogao uočiti.

„Šta to tako lepo miriše?", upitala ga je Elajza po ulasku u prostoriju.

„Pikantna testenina sa piletinom i laganim sosom."

Dok je ona odlagala svoje stvari, Karter im je nasuo šampanjac. „Koji je povod?", uzela je čašu i kucnula se s njim.

„Treba li nam povod?", rekao je i poljubio je. Dopadala mu se ova domaćinska atmosfera. Poljubio bi je svaki put na odlasku iz kuće i po povratku u nju. Tokom dana, i po nekoliko puta bi razmenili poruke i radovali se skorom susretu. Elajza mu se podvukla pod kožu i sve sa njom mu je prijalo. Čak i kad bi se potrudio, ne bi mogao da pronađe nijednu sitnicu koja mu je išla na živce.

Ona se prosto utopila u novi život i prihvatila ga mnogo bolje nego što se nadao, razmišljao je Karter i spontano se osmehnuo.

„Šampanjac, sveće, muzika... klopa? Da te ne poznajem dobro, pomislila bih da hoćeš da me odvučeš u krevet."

Karter se udario rukom po grudima. „Provalila si me."

Elajza je otpila gutljaj šampanjca. „Znala sam. Pričaj, o čemu je reč?"

Udata do ponedeljkaWhere stories live. Discover now