PETA DIMENZIJA

Bolnica

Petak prolazi uobičajenim tijekom za jedan radni dan. Zatišje pred oluju. Radim na tjednom izvješću. Ovo će biti vjerojatno najkraće izvješće koje sam ikad napravila.

Odlučujem izostaviti svoj ulaz u svjetlosnu kuglu i sve što je iz toga nastalo. Ionako nije mjerljivo. Čak i da netko pregleda snimak, sumnjam da bi uočio što se dogodilo. Audio zapis ostaje samo na mom privatnom diktafonu. Nitko ga neće čuti. Barem za sada.

U podne sam gotova s izvješćem. Još ga neću poslati. Neka se utopi u masi izvješća oko 17.00 sati. Vratit ću se prije kraja radnog vremena i predati ga tek tada. Šaljem kratku obavijest na mail dr. Granta: Idem u bolnicu do Carle i Tima. Ne čekam odgovor. Silazim niz stube i izlazim iz zgrade.

Sat i pol kasnije ulazim u bolnicu. Upućujem se prema odjelu intenzivne njege.

– Dobar dan, dr. Eden – čujem poznati glas. Pogledam u smjeru iz kojega je došao. Inspektor Tivoli.

– Ako me opet trebate privesti – u redu je. Neću pružati otpor. Neću praviti probleme – prvo složim ozbiljno lice, a potom se nasmijem. – Samo mi dozvolite vidjeti Carlu i Tima. Barem na minutu.

– Recimo da je to na granici prihvatljivog – odgovara tobože ozbiljno. Odaje ga veseo pogled. – Mogu li vam se pridružiti u tom posjetu ili ću vas sačekati u predvorju?

– Pridružite mi se – blago raširim ruke u znak dobrodošlice. – Možda ovaj posjet bude koristan i u vašoj istrazi.

– Zar nećemo liftom? – pridruži mi se u hodu prema stepeništu.

– Nema potrebe – odmahnem glavom. – To je samo drugi kat. Što je vas dovelo u bolnicu? Nije valjda ova ogrebotina od jučer?

– Moglo bi se reći da sam došao zbog vas – govorio je opet tobože službenim tonom. – Bolje rečeno zbog onoga kojemu ste polomili nos i zube.

Oboje smo se nasmijali.

– Onaj restoran ispred kojega se sve to dogodilo nam je ustupio snimak svoje nadzorne kamere – nastavlja. – Jutros sam ga pogledao. Moram vam odati priznanje za hrabrost i učinkovitost. I refleks. Nizak udarac ispod koljena napadača mi je vjerojatno spasio život. I za to sam vam dužnik. Onaj visoki udarac u glavu njemu je, pak, zamalo oduzeo život. Tko god da vas je učio udarati odlično je uradio svoj posao. Ako ikad odlučite promijeniti posao interventna policija vam može biti dobra opcija.

Šutke kimnem glavom. Nije damski priznati kako sam uvijek spremna ući u borbu. Koračamo uz stepenice. Obično na poslu lagano istrčim stepenicama na treći kat. Sada hodamo polako. Ugodno mi je pratiti njegov ritam koraka.

– I kako je moj protivnik? – upitam i odmah se ispravim. – Naš zajednički protivnik.

– Baš se ne bi moglo reći da je imao sreće u susretu s vama – odmahuje glavom lijevo–desno. – Ostatak života provest će bez nosne hrskavice. Ako ponovno želi imati prednje zube – morat će dobro platiti zubaru. Ali tek za najmanje desetak godina kad izađe iz zatvora.

Nije lijepo smijati se tuđoj nesreći. Ali eto, opet se smijemo na njegov račun.

– Njegov odvjetnik je nešto trabunjao oko korištenja prekomjerne sile, no povukao se kad je čuo da ga je razbila nenaoružana žena – ne skida osmijeh s lica. – U njihovom miljeu to je nešto najgore što mu se moglo dogoditi. U zatvoru će zbog toga biti predmetom posebne sprdnje. Možda čak dobije i nekakav prigodni nadimak.

– Nije imao sreće – slegnem ramenima.

– Za razliku od mene – odmah se nadoveže.

Oboje se opet nasmijemo. Nekako nam to prelazi u naviku.