Portal

131 20 5
                                    

Prvo što u svakom razgovoru prepoznamo je spol našeg sugovornika. Čak i kad ne vidimo osobu s kojom razgovaramo. Kad telefoniramo, na primjer. Samo u rijetkim slučajevima možemo biti dovedeni u zabludu i to samo kada je sugovornik dobro uvježban oponašati tuđe glasove. Dogodilo mi se to više puta, ali uvijek sam mogla odrediti spol sugovornika, pa barem i pogrešno. Zašto to sada ne mogu?

– Znaš li gdje si?

Osjetim pitanje, ali ga ne čujem. Pitanje naprosto vibrira u meni. Da ga čujem, rekla bih kako ga netko stalno ponavlja. Ali ne, ne čujem ga. Osjetim ga. Da li je to što mi se događa u glavi znak nekog ludila?

– Nisi luda. Samo si zbunjena.

Spoznaja da netko komunicira sa mnom na ovakav način, da mi čita misli, još me više zbuni. Ne znam kako bih reagirala.

– To je normalno kada prvi puta komuniciraš u tektonskom prolazu. Opusti se.

Odlučim poslušati svog tajanstvenog sugovornika. Tehnika smirivanja misli nikada brže nije djelovala.

– Odlično. Sada samo odgovori na moje pitanje. Znaš li gdje si?

Znam li gdje sam? Znam, naravno.

– U svom malom labosu. U istraživačkom centru ERF–a – osjećam kako misao izlazi iz mene.

– Ne baš – vesela i dobrodušna vibracija dopire do mene. – Tamo si bila dok nisi prošla kroz portal. Ali dobro je što si prihvatila razmjenu misli. Pomoći ću ti shvatiti gdje si. Poslije će sve biti puno lakše. Sad samo ostani opuštena. Ne razmišljaj o onome što doživljavaš. Samo prihvati da se to događa.

Prizor se mijenja. Ovo definitivno nije moj labos. Sve mi nekako sliči na muzej. Stilski namještaj, drveni i metalni mehanički instrumenti, svijećnjaci, police pune knjiga u starinskim tvrdim kožnim uvezima, vatra u kaminu i posude sa žarom u kutovima prostorije. Ali, sve izgleda kao slika, kao da je zamrznuto u vremenu. Nema pokreta. Čak ni vatra ne gori.

– U pravu si – potvrđujem primljenu misao. – Ovo nije moj laboratorij. Prije bih rekla da je neki starinski laboratorij.

Misli su mi uspješno zamijenile govor.

– Vjerujem da je ovo najbolji laboratorij na svijetu – dopire do mene. – Barem u mom vremenu. Nemam baš često priliku komunicirati s tektonima iz budućnosti. Priđi bliže. Ja sam u naslonjaču kod kamina.

Pogled fokusiram na kamin i gotovo istodobno mi se promijeni točka gledišta. U naslonjaču opušteno, ali potpuno nepomično, sjedi stariji muškarac obučen u elegantnu odjeću iz 18. stoljeća. Kosa mu je sijeda, duga i neobično bujna. Rekla bih da i nije kosa već nekakva perika. Oči su mu zaklopljene. Kao da spava.

– Iz budućnosti? – postavim pitanje koje to čak i nije. Više čuđenje. – Hoćeš li reći da sam došla u 18. stoljeće?

Moj sugovornik je i dalje potpuno nepomičan.

– Da – potvrdi. – Da budemo sasvim precizni, danas je petak 14. ožujka 1712. godine. Neka te ne zbunjuje što potpuno mirujem. Vjerojatno si već upoznata s time da miruješ u svom vremenu dok si u tektonskom portalu. Zbog toga će i moje tijelo potpuno mirovati. Kad prekinemo komunikaciju moći ćeš vidjeti kako se krećem. Pretpostavljam da si već razvila osnovne tektonske vještine čim si uspjela doći do mene.

Očito, naišla sam na nekoga tko će mi znati odgovoriti na moja pitanja.

– Ti si prva osoba s kojom komuniciram na ovaj način – sad komuniciram već znatno opuštenije. – Do sada sam se kretala kroz prostor i vrijeme, doduše samo u prošlost, ali još nikada nisam bila u tako dalekoj prošlosti. Sve mi se događalo u nekoliko dana i na prostoru moga grada. Vidjela sam i čula osobe koje sam srela, ali nisam komunicirala s njima. Sve do sad. I sve mi se ovo čini tako nestvarno. Na trenutke mislim kako sanjam. Luda nisam. Barem se nadam da je tako.

PETA DIMENZIJAWhere stories live. Discover now