Cyril

72 9 0
                                    

Doriana promatram dok sjedi na terasi hotela u Kairu i gleda u prazninu. Ni riječi nije progovorio još kako smo bili u Aleksandriji. Što li sve prolazi njegovom glavom? Da li je razočaran? Vjeruje li onome što sam mu rekla? U stvari, ja nemam nikakve dokaze. Ono što saznam u tektonskom portalu vidim i čujem samo ja. Sve se svodi na povjerenje. Hoće li mi vjerovati? Ili će prihvatiti samo ono što mu odgovara? Možda će odbaciti sve što sam rekla. Prilazim odzada naslonjaču na kojemu sjedi i stavljam mu svoje ruke na ramena.

– Dođi – tiho mu govorim na uho. – Idemo na večeru. Nisi pojeo ni popio ništa od jutros.

Poklopi moju ruku svojom. Zabaci glavu i pogleda me u oči. Nije to učinio satima. Zausti nešto reći. Odustaje. Obilazim oko naslonjača držeći ga za ruku.

– Dođi – potegnem ga. Poslušno ustaje i prepušta se mom vođenju. Dovodim ga do vrata kupaonice.

– Osvježi se i presvuci – lagano ga uguram unutra. – Bolje ćeš se osjećati.

Desetak minuta kasnije izlazi u hotelskom ogrtaču. Kosa mu je mokra. Lice obrijano. Miriši po losionu. Izgleda bolje i tjelesno i duhovno.

– Što si zaključio? – upitam ga.

– Još ništa – odgovori. – Još uvijek ništa.

– Vjeruješ li da sam ti dala točne informacije? – ovo me najviše brine. Ne da li su informacije točne, već da li meni vjeruje.

– Vjerujem da si mi točno prenijela ono što si vidjela – pogleda me u oči. Zahvalno odahnem. – Ali uvijek postoji mogućnost da to što si vidjela nije istina. I kako sad s time izaći pred Saleha? Zašto bi mi on sada vjerovao da su ovi podaci istiniti, a oni koje sam mu prethodno dao lažni?

– To je već problem koji ti mogu pomoći riješiti – primaknem se stolu. – Uzmem ispis maila kojega je dobio od šefa. Ne trebaš Salehu reći da je ovo laž. Jer, u stvari, ni ti još uvijek ne znaš da li je to laž ili ne. Daj mu druga imena i reci da postoji mogućnost zamjene identiteta. Zatraži ga da ih provjeri. Ne trebaš mu reći kako si došao do njih. On je mudar i oprezan čovjek. Vjerojatno će za to neće ni pitati. A i da pita ne moraš mu odgovoriti. To ne mijenja činjenice koje treba utvrditi, odnosno provjeriti. A njemu takva provjera ne bi trebala biti nekakav veći problem. Dalje sve ovisi o njegovoj reakciji.

– Zvuči dobro – klimanjem glave potvrđuje svoje riječi. – Ali u svemu tome meni je jako bitno tko je napravio tu zamjenu. I naročito gdje. U kojoj instituciji. Netko je to autorizirao.

– To mogu provjeriti samo ponovnim ulaskom u portal – ponudim se. – Ni u muzej ni u biblioteku ne možemo ući po noći. Znači da bi tek sutra ujutro mogli ponovno otići u Aleksandriju. Idemo li?

– Idemo – potvrdi. Konačno se malo nasmiješi. – Sutra ujutro u Aleksandriju. A sada na večeru.

* * *

Dolazimo do portala u aleksandrijskoj biblioteci. U trenutku ulaska snažno se koncentriram na sporni dokument. Odmah dolazim do prostora i vremena u kojemu je nastao.

Isti prizor od jučer. Dokumenti sa zamijenjenim identitetom na monitoru računala. Izlazim iz ureda. Stepeništem se spuštam u prizemlje. Pored uniformiranog čuvara izlazim pred zgradu. Ovo je glavna zgrada policije u Baghdadu. Ništa mi nije jasno, ali će valjda Dorianu biti.

– Identiteti na dokumentu su zamijenjeni u zgradi policije u Baghdadu – govorim Dorianu. Sjedamo u auto i krećemo se prema drugom portalu. – Da li ti to nešto znači?

– Ima smisla – odgovara. – Ako su teroristi bili nepoznati našoj policiji, zatraženo je utvrđivanje identiteta preko Interpola. Očito je netko u iračkoj policiji imao interesa zamijeniti identitet. To mi je dovoljno. Sad je samo pitanje kome dati tu informaciju i kako. Tebe ne smijemo uplitati u to, jer bi moglo imati nepredvidive posljedice.

PETA DIMENZIJAWhere stories live. Discover now