PETA DIMENZIJA

Arwa

Hotel u Džedi je iznad svih kategorija luksuza koje sam mogla zamisliti. Svaki i najmanji detalj je vrhunski promišljen. Posluga je diskretna i učinkovita. Svi odlično govore engleski. Doduše, ne trebam puno ni govoriti. Prije bih rekla da mi čitaju misli.

Već smo završili s večerom kada nas je Saleh pozvao u svoje odaje. Pozvao je Hamzu i Doriana u manji salon pored središnje prostorije. Arwa i ja smo ostale u dnevnom boravku bez ikoga.

– Da li ti se svidio pogled na Meku sa svetog brda? – upita me Arwa na tečnom engleskom.

Dorian je izgleda bio u pravu kada je posumnjao u njihovo nepoznavanje engleskog. Ipak sam iznenađena.

– Da svidio mi se – pogledam je ispitivački. Nisam se ni trudila glumiti. – Nisi do sada govorila engleski. Ničim nisi ni dala do znanja da ga govoriš.

– Nije bilo potrebe za time – slegne ramenima. – Hamza je odlično prevodio svaku riječ, a ja nisam htjela isključiti Saleha iz svoje konverzacije. On je moj muž i ne bi bilo prilično da se time postavim iznad njega.

– Zna li Saleh engleski? – sama osjetim nepovjerenje u svom glasu. Arwa ga je sigurno osjetila.

– Tek nekoliko osnovnih riječi – osmjehne se. – Nedovoljno za bilo kakvu komunikaciju. On ne pridaje važnost zapadnim jezicima. Tečno govori i piše arapski u različitim varijantama, perzijski, urdu i hebrejski.

– Ipak da baš ničim to nisi nagovijestila... – uporna sam.

– Evo sad nam je prva prilika da razgovaramo u četiri oka – ton joj je miran. – Kao žena sa ženom. Tebi je to, pretpostavljam, neobično. Žene sa zapada su samostalne. Mi nismo. Ali ni ne žalimo se baš previše. Uglavnom nam odgovara što smo zaštićene od strane svojih muškaraca – očeva, braće, muževa. To nam osigurava mir.

– To mogu razumjeti – sad se i ja konačno nasmiješim. Sjetim se Martina i njegovih stalnih pokušaja da obnovi vezu. Doduše, dala sam mu velikog povoda za to. – Gdje si ti naučila engleski?

– U školi i kasnije na studiju u Aleksandriji – odgovori. – Tamo sam upoznala Saleha. On je studirao teologiju. Hamza i ja smo bili na medicini.

– I ti si liječnica? – uistinu ništa ne znam o svojoj domaćici.

– Specijalizirala sam pedijatriju još u Aleksandriji, u nastavku studija – nagne se prema meni i nasmije. – Onda sam se udala. Jedina praksa nakon toga su mi bile naše kćeri. Nikada više nisam radila u struci. Nije ni trebalo – obiteljski život me je potpuno ispunio.

– Nisam znala ni da imate djece – još jedno iznenađenje.

– Dvije kćeri – ponosno naglasi. – Amal i Zara. Obje su udane. Starija, Amal, živi s mužem u inozemstvu. On je kraljev predstavnik u Pakistanu. Prije toga je bio u Jemenu. Zbog toga što su aktivni u diplomaciji još nemaju djece. Za godinu ili dvije bi se mogli vratiti u Riad i onda proširiti obitelj. Mlađa, Zara je trudna već četiri mjeseca. Još malo pa ću imati priliku obnoviti pedijatrijsko znanje i praksu.

– To je lijepo – obuzme me nježnost kad pomislim na malu bebu. – Sigurno se tome jako raduješ.

– O, da – potvrdi. Nastupi trenutak tišine. – A ti i Dorian? Niste vjenčani kaže mi Hamza.

– Nismo – odmahnem. – Ali je Dorian ozbiljan kandidat za taj posao.

Obje prasnemo u smijeh.

– On je jako dobar čovjek – Arwa promijeni ton. – Pružio nam je zaštitu kad nam je bilo najpotrebnije. Spasio nam je živote. Sakrio nas je u svoj dom. Nije morao učiniti baš ništa. Mi smo za njega bili potpuni stranci.