PETA DIMENZIJA

Alvastra

Budi me miris kave. Ne otvaram oči. Samo udišem toplo isparavanje. Dorian je šalicu ostavio na noćnom ormariću tik uz moju glavu. Da užitak bude još veći.

– Idem na streljanu – primakne se i poljubi me u kosu. – Ključ ti je u vratima. Ponesi ga sa sobom. Nazvat ću te kad završim.

Čujem korake i zatvaranje vrata. Još malo se izležavam i uživam u mirisu kave. Pridignem se u krevetu uzmem šalicu i srknem prvi gutljaj. Dorian je definitivno pravi izbor. Zadržat ću ga ako ni zbog čega drugoga onda zbog ovakve kave.

Ulazim u svoj stan u kampusu. Slažem stvari u manju putnu torbu. Za tri dana bit će dovoljno. Pretražujem web stranicu zračne luke. Let je malo iza podneva. Mjesta još uvijek ima. Rezervirat ću kad se Dorian javi. Sigurno je sigurno. U međuvremenu nazvat ću Carlu.

– Haj – zvuči vedro. Carla je uvijek bila klasa optimist. – Timu je puno bolje. Baš kako si rekla. Mirno je spavao je cijelu noć. Možda je to i od lijekova, ali nema veze. Odmah bolje izgleda i bolje je volje.

– To je dobra vijest – radujem se s njom. – Nećemo se vidjeti do ponedjeljka. Letimo za Švedsku danas. Iznenada je nešto iskrsnulo.

– Tko to mi? – Carli ništa ne može promaknuti.

– Netko koga ne znaš – malo me zatekla. – Još uvijek. Predstavit ću ga kad se vratimo. Možemo svi skupa negdje na večeru. Da proslavimo Timov oporavak.

– Zvuči kao nešto ozbiljno – znatiželja je izjeda. – Kakav je?

– Vidjet ćeš uskoro – čujem zvono drugog poziva. – Evo, baš me zove. Čut ćemo se poslije.

– Čujemo se.

Prebacujem vezu na Dorianov poziv.

– Hej, kava ti je vrhunska – moram ga odmah pohvaliti. – Morat ćeš mi otkriti svoju tajnu.

– Morat ćeš preseliti k meni – nasmije se. Godi mu pohvala. – Trening će trajati jako dugo.

– U tom slučaju neću ni pokušati naučiti – ubacim se. – Ti ćeš je uvijek kuhati.

– Imam lošu vijest – ton mu se promijeni. – Moram ostati na poslu. Imamo kriznu situaciju u islamskom centru. I televizija prenosi. Mobilizirali su sve koji su bili raspoloživi, pa tako i mene. To bi moglo trajati do kasno u noć, a možda i duže. Ti odluči – hoćeš li ići sama ili sačekati da se ovo završi pa idemo zajedno.

– O, ne– nisam očekivala takvo iznenađenje. Daljinskim uključujem televizor. Listam kanale. A dan je baš dobro započeo. Ne znam. Razmišljam. Ako propustim let danas u podne, sljedeća sretna veza mi je tek sutra rano ujutro. – Evo, pronašla sam. Izgleda velika gužva.

– Kažu da su suniti napali šijite ili obrnuto – govori hladno. – Meni je to sve isto. Čuli su se pucnjevi. Ima ranjenih. Možda i mrtvih. Napadači drže taoce. Već su započeli pregovori. Sad moram ići. Trebam razgovarati s onima koji su uspjeli pobjeći.

– OK – odlučila sam. – Kad je tako najbolje da idem sama. Bit ćemo u vezi. Javit ću ti se iz zračne luke.

– Dočekat ću te s kavom – uspijeva mi izmamiti osmijeh.

– Držim te za riječ.

* * *

U zračnoj luci u Stockholmu ukrcavam se u vlak za Linkoping. Sunce je već zašlo i nemam priliku uživati u krajoliku. Pokušavam dobiti Doriana. Ne uspijevam. Telefon mu je nedostupan. Pokušat ću kasnije.

Moje prvo odredište je Odeshog. Prikupljam informacije na tabletu. To je malo mjesto s lukom uz jezero Vattern. Ovo bi moglo biti jako zanimljivo. Rok Runeston – kamena ploča s uklesanim runama. Starinsko pismo, slično glagoljici. To me podsjeća na knjigu koju je napisao Ivan iz Nina. Rune su, poput glagoljice, uklesane u kamen. Proučavam priču. Zaboravljena i ponovno otkrivena mitologija. Vrlo je zanimljiva. Spominje dvanaest kraljeva koji su pali na bojnom polju. To me opet asocira na priču iz Nina koja je govorila o sedam kraljeva krunjenih u toj crkvici. Uklapa se. Tu ću potražiti portal. Piše da je kamen s runama izložen kraj crkve u selu Rok. Koliko mogu procijeniti to je otprilike u zoni koju pokazuje tektonska mapa. Uz iskustvo koje sam stekla ne bi trebalo biti nekih problema.