PETA DIMENZIJA

Hira

Meka je zabranjeni grad za nemuslimane. Saudijske vlasti deportirat će iz zemlje svakog nemuslimana kojega uhvate u pokušaju ulaska u Meku. Kontrole su stroge, posebno u vrijeme velikog godišnjeg hodočašća – hadža. Žene moraju biti u pratnji muževa ili muškaraca iz bliže rodbine. Za strance taj podatak se upisuje u putne dokumente.

– Zabrana ulaska u Meku je jednostrani čin vlasti i nema direktne veze s vjerom – slušamo Hamzu kako prevodi Salehove riječi dok letimo iz Riada za Džedu. – Dva su razloga tome. Jedan je što svaka država ima pravo ograničiti kretanje na svom teritoriju. To je suvereno pravo i to nitko ne dovodi u pitanje. Drugi je možda važniji. To je načelo da je Meka mjesto molitve i meditacije. Mi ćemo danas napraviti mali prekršaj državnih propisa, ali ne i vjerskih. Zabrana pristupa Svetoj Džamiji iz Kurana odnosi se samo na pogane mnogobošce protiv kojih se Muhamed borio. Nema izričite zabrane za sljedbenike Knjige. Pokazat ćemo vam Meku i Kabu i onda ćete spoznati što je istina. Nećemo ući u molitveni prostor kod same Kabe, ali ćete je moći vidjeti dovoljno blizu.

– Negdje sam čula ili pročitala da je prorok Muhamed živio u Meki i da je tamo primio Objavu – nastojim potaknuti razgovor u tom smjeru.

– Da – prevodi Hamza Salehovo objašnjenje. – U Meki je živio sa svojom prvom ženom Khadijom. Njegova kuća je postojala sve do unatrag stotinjak godina, kada je preuređena u knjižnicu. Kasnije je knjižnica srušena i danas se na tom mjestu nalazi javni toalet. Mnogi to smatraju vandalizmom. Drugi smatraju da nije bitna kuća u kojoj je Poslanik živio već Objava koju nam je donio. A samu objavu Muhamed je počeo primati u pećini Hira koja se nalazi na brdu iznad Meke. Većina hodočasnika odlazi na to mjesto na molitvu i meditaciju.

Privatni jet rula po pisti zračne luke u Džedi. Izlazimo i smještamo se u veliku udobnu limuzinu. Vozimo se prema Meki. Arwa i ja smo obučene identično. Imamo pokrivalo za glavu koje potpuno pokriva lice tako da nam se samo oči vide. Lagano je i udobno za nositi, no ipak se u njemu osjećam nelagodno. Muškarci su također obučeni identično. Dorian odudara svojom svjetlijom puti i obrijanim licem. Hamza to ne smatra ničim posebnim. Takav će se utopiti u tisuće vjernika koji svakodnevno dolaze u Meku. Upućuju nas da ne oslovljavamo nikoga niti odgovaramo na bilo čija pitanja. Ako što imamo reći, obratit ćemo se Hamzi.

Auto nas dovozi u podzemnu garažu. Izlazimo iz vozila i prilazimo liftu. Saleh ide prvi za njime Arwa i ja, a iza nas Dorian i Hamza. Prema izrazima poštovanja koje osoblje ukazuje Salehu očito ga dobro poznaju. Ulazimo u lift i izlazimo na trg ispred zgrade. Ogroman je i cijeli popločan. Tisuće ljudi korača njime. Fotografiraju se. Svima se na licima odražava osmijeh i zadovoljstvo. Pred nama je Al Haram – Velika džamija. Veličanstvena arhitektura ulijeva strahopoštovanje. Normalnim hodom prelazimo preko trga i prilazimo jednom od sporednih ulaza. Iz zgrade izlazi stariji bradati muškarac s turbanom i pozdravlja Saleha. Nas ostale kao da ne primjećuje. I bolje je tako.

Korača pola koraka lijevo od Saleha. Nešto razgovaraju na arapskom. Dolazimo do širokih stepenica. Saleh mahne rukom i povede nas na kat. Bradati muškarac ostaje u prizemlju i ispraća nas pogledom. Ulazimo u neku vrstu salona. Cijeli je pod pokriven skupocjenim tepisima. Prilazimo prozoru. Ispod nas je Kaba. Velika crna kamena kocka u kojoj se nalazi najveća svetinja islama – Hadžar – sveti crni kamen. Hodočasnici, hadžije, ga dodiruju i ljube s velikim poštovanjem. Smatraju da je kamen temeljac, desna ruka Božja na zemlji.

– Muslimani se ne klanjaju kamenu – govori Hamza. – Molitve ovdje izgovorene upućene su Alahu, a ne kamenu. Po našem vjerovanju, iznad zemaljske Kabe nalazi se još sedam nebeskih Kaba na sedam nebesa. Sve one stoje upravo ispod Alahovog prijestolja. Njega obilaze meleci, pa i ljudi na isti način obilaze oko ovog kamena.