PETA DIMENZIJA

Kadan

Ovo je stvarno neobično putovanje. Doslovno put u nepoznato. Ako i znam gdje idem – sigurno ne znam što tamo trebam tražiti. Nikad nisam bila u Češkoj. Za Kadan nikad nisam čula. Osim Praga nisam znala niti za jedan drugi grad u toj europskoj zemlji. Informacije prikupljene na Googleu korisne su za turiste, ali meni nisu od velike pomoći.

Vratiti se doma nije ni mudro ni korisno. Posebno u vrijeme policijske istrage. Dorian je u pravu, a i zna kako to iznutra funkcionira. Policija za eksploziju u mom laboratoriju, pogibiju prof. Blumenmeiera i ranjavanje još dvojice ljudi mora pokrenuti istragu. Kako kaže – po sili zakona. Kad već protiv mene nema nikakvih dokaza, onom istražitelju Remyju ne trebam dati priliku da me ispituje i iz mojih možda nespretnih odgovora izgradi klimavu optužnicu koja bi me do kraja suđenja držala iza rešetaka. Istragu neka vodi bez mene što je duže moguće. Poslušat ću Doriana i sljedeća četiri tjedna, koliko sam službeno na odmoru, držat ću se izvan njegovog dosega. Najbolje u inozemstvu, baš kako je rekao. Za tjeralicu preko Interpola nema osnova. Nitko mu to neće odobriti. U međuvremenu će forenzičari vjerojatno pronaći razlog eksplozije ili postaviti nekakvu drugačiju priču.

Prema Dorianovom savjetu – izbjegavaj plaćanje karticama kad god možeš i koristi se javnim prijevozom, teže će ti ući u trag – još u zračnoj luci Berlin podižem tisuću eura gotovine na bankomatu. To će mi biti dostatno za neko vrijeme. Ukrcavam se u vlak i za dva i pol sata stižem u Kadan. Svoju putnu torbu zaključavam u kolodvorskom ormariću i upućujem se prema samostanu.

Očito me sreća prati. Veća skupina britanskih turista upravo ulazi u turistički obilazak crkve i samostana. Diskretno im se približavam. Vodič krajnje rutinski priča lokalne legende. Pogledom prelazim zidove, slike, kipove. Tražim nešto, a ni sama ne znam što. Odvajam se od skupine i ulazim u kriptu. Vrata su otvorena što si tumačim da je kripta namijenjena obilasku. Drvena kasica na vrhu stepenica potvrđuje moju misao. Ubacujem nešto sitnih novčića i prolazim dalje. Zidovi su obloženi pločicama s imenima pokojnika, epitafima, godinama, simbolima i grbovima. Pogled mi privuku neki neobični grafemi. Neko starinsko pismo, meni potpuno nepoznato. Kao da ponovno osjetim poznate vibracije. Tu bi negdje mogao biti tektonski portal. Polako se krećem tim dijelom kripte. Da, tu je. Drevna sjećanja naprosto trepere. Newton me je ovamo poslao očito s nekim razlogom.

Nalazim se ponovno u Newtonovom laboratoriju, samo je sada sve u pokretu. Veliki znanstvenik mi je okrenut leđima i nešto radi za stolom kod prozora. Knjiga je otvorena i leži na stoliću pored kamina. Fokusiram se na otvorenu stranicu. Jako lijep rukopis, ali slova su mi potpuno nepoznata. Odnosno – to bi mogla biti ista slova kao i na nadgrobnoj ploči kripte. Ne znam to čitati i ništa ne uspijevam razumjeti. Pokušavam ostvariti komunikaciju sa Sir Isaacom, ali uzalud. Morat ću se nekako snaći. Sada barem imam nekakav putokaz.

Izlazim iz kripte i laganim turističkim hodom prilazim sakristiji. Vrata su otvorena. Ulazim i kucnem po vratima. U prostoriji nema nikoga. Na suprotnom zidu su još jedna vrata. Prilazim i otvaram ih. Izlazim u nadsvođeni prolaz prema samostanskoj zgradi. S lijeve strane je prekrasan vrt. Jedan stariji redovnik obrezuje ruže. Podiže pogled prema meni i upućuje mi očinski osmijeh. Zastajem. Imam osjećaj da sam uljez u njegovom prostoru. Rukom me poziva da mu priđem bliže smiješeći se jednako dobrodušno. Prilazim mu nesigurnim korakom i pozdravljam na engleskom.

Umornim staračkim korakom kreće prema meni. Oslanja se na jednostavni drveni štap. Odzdravlja mi na engleskom i pokazuje rukom prema jednoj vrtnoj klupici.

– Dobro nam došli, mlada damo. – njegov engleski je sasvim dobar, doduše s jakim slavenskim naglaskom – Da li vam se sviđa naša crkva?

– O, da, da – zahvaljujem osmijehom na riječi dobrodošlice. – No, ono što me stvarno oduševljava su ovaj vrt i ove prekrasne ruže! Ovakve su sigurno rasle u samom rajskom vrtu.