Isfahan

98 10 0
                                    

Poslije doručka sjedamo u velikog terenca. Krećemo na put od četiri stotine kilometara prema dalekom Isfahanu. Uz povremena stajanja stižemo u hotel oko sedam sati na večer. Sunce je upravo zašlo. Pravo vrijeme za večeru i odmor. Sutra ćemo u obilazak grada i medrese. Provjeravam tektonsku mapu. Pronalazim portal i uspoređujem ga s kartom grada. Nalazi se sjeverno od centra, u dijelu grada pod nazivom Dardasht.

Koliko god se meni činilo kompliciranim provlačiti se kroz sve te male ulice, toliko nas je Hamza vodio s lakoćom. Dolazimo do stare zgrade nad kojom dominira velika ciglena kupola. Ibn Sina je upravo na ovom mjestu ustanovio svoju čuvenu filozofsku školu i medicinsku akademiju. U ono vrijeme to je bilo vrlo blisko. Tužno je kako danas takav objekt nema potrebnu pažnju. Obnova je prijeko potrebna dok ne bude prekasno.

Portal je ispod kupole. Osjetim ga, ali ne mogu do njega. Ulaz u prostor je zatvoren dvokrilnim vratima.

– Hamza – okrenem se prema našem prijatelju i vodiču. – Da li si prije bio unutra? U zgradi.

– Nisam – odgovori. Gleda u kupolu i zidove. – Nitko tu nije ulazio već dugo vremena. Vidiš kako je sve zatvoreno. I opasno je. Moglo bi se urušiti svaki tren. Tako barem izgleda

Pogledam Doriana pravo u oči. Trebam ući. Čita mi misli. Hoda uz vanjski zid i zagleda se u vrata.

– Nemaju bravu – kaže više za sebe. – Zatvorena su iznutra. Mora postojati još jedan ulaz.

Ponovno hoda uz zid i izgubi se iza ugla. Hamza i ja stojimo ispred vrata. Prolazi nekoliko minuta. Iza vrata čujemo struganje i lagane udarce. Vrata zaškripe i jedno krilo se malo odškrine. Dorianova glava proviri. Hamza užasnuto ustukne korak unatrag.

– Da li sam počinio neko svetogrđe? – upita ga Dorian.

– Ne – odmahne glavom. Oči su mu širom otvorene. I dalje je šokiran.

– Što onda čekate? – još malo otvori vrata, odmahne se od njih i ostavi nam dovoljno prostora kako bi se mogli uvući unutra. – Ulazite već jednom.

Provlačim se i ulazim u zgradu. Koračam prema portalu. Još samo malo. Hamza pokušava još malo odškrinuti vrata. Visok ton struganja zarđalih ovjesa propara zrak. Čujem galamu na ulici. Hamza uleti u prostoriju.

– Mutawwi – izgovori užasnuto. – Vjerska policija.

Dorian pokušava zatvoriti vrata. Prekasno. Nekoliko ruku i nogu već je odguravalo vrata. Hamza se unatraške povlači prema meni. Dorian se već hvata u klinč s prvim čovjekom koji je ušao. Snažnim udarcem u pleksus mu izbija zrak. Potom ga drugom šakom pogađa direktno u nos. Napadač pada. Tih nekoliko trenutaka bili su dovoljni da još trojica napadača uđu u prostoriju. Zatrčim se i u letu nogom pogodim jednoga u prsa. Sad sam leđima naslonjena na zatvoreno krilo vrata. Dvojica se krenu prema meni i nešto kratko prokomentiraju. Shvatili su da imaju posla sa ženom. Sigurno pretpostavljaju da će sa mnom lako izaći na kraj. Krajičkom oka vidim kako se Dorian bori s trećim. Snaći će se on već.

Moji protivnici prilaze mi s raširenim rukama u blago pognutom stavu. Ovi pojma nemaju što je bliska borba. Izvodim nagli udarac petom iz okreta pravo u bradu lijevog protivnika i odmah u nastavku rotacije punim stopalom druge noge pogađam obraz desnog napadača. Obojica padaju. Još jednom udaram nogom u glavu desnog napadača iako već leži na podu. Krajnje nesportski, ali... Ni ovo nije natjecanje. Okrenem se prema lijevom. Na koljenima je i pljuje krv. Njega jednako nesportski onesvijestim udarcem otvorenom šakom u vrat.

Okrenem se prema Dorianu upravo u trenutku kada je glavu svog protivnika nabio na svoje koljeno. Sva četvorica napadača su sada ležala mirno na podu.

PETA DIMENZIJAWhere stories live. Discover now