PETA DIMENZIJA

Kana

Ležim u udobnoj postelji hotela u Izmiru i razmišljam o onome što sam danas vidjela i čula, bolje rečeno doživjela, u Marijinoj kući. Ivan je posljednji apostol. Jedini koji nije umoren, koji je umro u miru, prirodnom smrću. Svjedočila sam završetku njegovog rada na evanđelju i tome da je još za života bio poštovan. Ali i nešto više od toga.

Ivan je u Aleksandriji dobio svitak iz kojega je učio tektonsku vještinu. U tome mu je pomagala Marija Magdalena. To se uklapa u ono što je hodža rekao da je čovjek Knjige koji je sačuvao istinu. U Efezu je uspio napraviti portal, ali nije naučio otvoriti ga i koristiti se njime. Nije čak ni bio svjestan toga da ga je napravio. Zbog toga je bio frustriran. To me podsjetilo na Hypatijine riječi. Njezin otac je nju učio tektonskom znanju, ali sam nije bio tekton. Znao je da postoji put, ali se nikada nije njime kretao.

Ivan je još spomenuo, meni nepoznatom sugovorniku, kako je u Kani vidio istinu, što god to značilo. Učitelj kojega je spominjao mogao bi biti sam Isus. Nije to nigdje izrijekom spomenuo, ali nije nešto posebno teško zbrojiti dva i dva. Sutra bih mogla otputovati u Kanu. Ako je tamo vidio istinu tada bi trebao postojati i neki portal.

Na geografskoj karti na svom tabletu pronalazim čuvenu Kanu. Nalazi se u Izraelu nedaleko od Nazareta. U tektonskoj mapi tražim portal. Da, ima ga. Baš na području Kane. Odluka je pala. Putujem u Izrael.

Pokušavam zaspati, ali san mi ne dolazi na oči. Ako se, ponavljam ako se, sve to poklopi ovako kako pretpostavljam, sutra ću sresti samoga Isusa. Barem milijardu živih ljudi, uključivo mene, smatra se na ovaj ili onaj način njegovim sljedbenicima. Koliko bi ih se bilo stvarno spremno susresti s njime? Makar i u dimenziji sjećanja.

Mobitel zazvoni. Trgnem se iz razmišljanja ili možda čak sna. Dorian. Stigao je doma.

* * *

Slijećem u zračnu luku Tel Aviv. Cijelo prijepodne je prošlo na putovanju. Tri sata leta od Izmira preko Istanbula i još nešto više od sata čekanja na presjedanje. Već su dva sata popodne i jako je vruće. Taksi me odvozi u hotel.

Kako je obećao momak na recepciji, vozilo me čeka ispred hotela točno u četiri. Vozim se prema Nazaretu. Za tih stotinjak kilometara treba mi po izraelskim cestama nešto manje od dva sata. Prolazim Nazaret i nastavljam prema Kani. Ulazim u mjesto. Spuštam se prema centru. Očita je mješavina raznih kultura. Natpisi na latinici, hebrejskom i arapskom. Za svakog po nešto – nasmijem se svom komentaru. Portal je sad već sasvim blizu. Parkiram auto u glavnoj ulici i nastavljam pješice. Ulice su sve uže. Ovo je očito stariji dio mjesta. Provirujem u jedno dvorište kroz velika širom otvorena vrata. Crkva Vjenčanja – piše na turističkoj tabli pored ulaza. Mjesto na kojemu je prema predaji održana čuvena svadba. Ovdje je Isus učinio svoje prvo čudo pretvorivši vodu u vino.

Suprotno mom očekivanju, portal nije u crkvi već u dvorišnoj zgradi lijevo.

Odvažim se. Primam za kvaku, otvaram i ulazim. U prostoriji nema nikoga. Tek nešto namještaja. Još dva koraka i ulazim u portal.

Iza sebe čujem žamor ljudi. Prostorija u kojoj se nalazim je mračna, puno manja i uža. Ulaz je nizak i tijesan. Iza mene je dvorište, koje sad izgleda sasvim drugačije. Bez ograde i vrata. Nije popločano. Vide se kamenje, zemlja i trava. Sunce je zašlo, ali još se dobro vidi. Pod šatorom su svatovi posjedali za stolove.

U prostoriju ulazi mladić. U jednoj ruci drži uljanu svjetiljku, a u drugoj zemljani krčag. Prilazi posudama u kraju prostorije. Odlaže svjetiljku. S jedne posude odiže drveni poklopac i zahvaća krčagom. Primakne krčag usnama i otpije gutljaj. Zadovoljno kimne glavom, vrati poklopac i izlazi. Odmah za njim ulazi drugi. Prostorija je tijesna. Nema baš mjesta za dvojicu. Fokusiram se na dvorište. Za stolom je okupljeno društvo. Pogledom tražim Isusa. Mora biti ovdje!