Bljesak

68 14 0
                                    

Ujutro, nešto ranije nego obično, ulazim u zgradu istraživačkog centra. Uglavnom dolazim među prvima. Danas sam baš prva. Stepenicama se, rutinski kao i svaki dan, brzo penjem na treći kat. U čajnoj kuhinji uzimam veliku kavu. Prolazim kroz glavnu dvoranu i ulazim u svoj labos. Osim portira nikoga nisam srela. Nikoga nisam ni željela sresti. Zato sam i došla ranije.

Isplanirala sam iskoristiti vrijeme brifinga i predati formalni zahtjev za odmor tajnici. Još dok brifing traje otići ću u stan i produžiti dalje. Od cijelog mog plana neće biti ništa ako se prof. Blumenmeier sjetio otkazati moj godišnji odmor na koji me je uputio.

Preko vikenda sam imala dovoljno vremena za smiriti se i odvagnuti što i kako dalje. Odlučila sam prvo otići na godišnji odmor. Stvari sam već spakirala i ubacila u auto. Sve što mi treba stalo je u jednu veliku putnu torbu. Idem prvo k roditeljima. To mi je još uvijek jedino mjesto u kojemu se stvarno osjećam doma. Dalje ništa ne planiram. Kako bude.

Uz to izjeda me znatiželja šetanja po prošlosti. Mogla sam otići pravo do tajnice nakon što brifing započne. Ali nisam. Došla sam baš zato da još barem jednom odem u prošlost. Pripremam svoj labos za stanje mirovanja u naredna četiri tjedna i rješavam elektronsku poštu.

Pogledam vrijeme na računalu. Brifing će započeti za koju minutu. Sada su već svi na svojim mjestima u velikoj dvorani za sastanke. Moje će mjesto danas ostati prazno.

Uključujem napon na zavojnicama. Na monitoru još jednom brzo provjeravam dobro poznati položaj kugle. Ustajem sa stolice, prilazim zavojnicama i ulazim u prostor svjetlosne kugle.

Ogledam se po sobi. Šalica koju sam prošli tjedan razbila stoji čitava kraj monitora. Svjetlo je drugačije. Sunce je na zalasku. Fokusiram se na donji desni kut monitora. Očitavam datum i vrijeme: srijeda 09.03.2016 18:41. Ponovno sam u prošlosti. Želim vidjeti što se događalo na Tehničkom fakultetu kad su stradali Carla i Tim.

Nalazim se u šatoru s opremom. Sve je uredno spremljeno u zaštitne kovčege popularno zvane flying case. Izvan šatora čujem glasove.

Prepoznajem glasove Carle i Tima, ali ne i ostale. U trenu kad izlazim iz šatora krilo se otvara. Sad izvan šatora gledam Tima s leđa kako upravo ulazi u šator. Izvlači rasklopne stolice i stolove. Osvrnem se oko sebe. Carla daje upute dvojici muškaraca koji vuku kolica s agregatom. Potom odlazi do šatora i pomaže Timu iznijeti i montirati opremu.

Gledam ih kako to rade rutinski. Već mjesecima vrijedno svakoga dana postavljaju opremu nekad čak i dva puta, obavljaju potrebna mjerenja za detekciju svjetlosne kugle i onda je ponovno spremaju. Sad prvi puta točno znaju mjesta na koja će postaviti zavojnice.

– Ne mogu naći ključ od flying casea s laptopima – čujem kako Tim govori Carli. Jesi li ih ti možda negdje vidjela?

– Ne – slegne ramenima. – Uvijek su kod tebe. Da ih nisi možda ostavio u autu ili doma?

– Samo da su u autu, molim te – Tim pogleda u nebo i krene prema parkiralištu.

Slijedim ga. Dolazi do auta i prekopava sve moguće pregrade. Zaviruje ispod sjedala. Nema ih. Nemoćno spusti ruke niz tijelo i zabaci glavu unatrag.

– Zašto? – glasno upita pogleda uprtog prema nebu.

Pogleda na ručni sat i opsuje. Ode do prtljažnika i iz alata izvadi izvijač. Prema načinu kako ga drži u ruci očito ga namjerava upotrijebiti za obijanje. Vraća se do šatora i ulazi.

– Gdje je bio ključ? – čujem Carlu. Još je s radnicima zabavljena postavljanjem drugog agregata.

– U prtljažniku – odgovara Tim. Nakon nekoliko minuta struganja i lupkanja iz šatora se začuje lom metalne bravice. Zatim još jedan.

– Što je to puklo? – Carla prilazi šatoru. Tim joj u ruke dodaje računalo.

– Nisam našao ključ. Primijenio sam alternativnu metodu otvaranja – okrene se prema Carli s izvijačem u ruci. Ponosno ga podigne u visinu svoje glave.

– Nisi valja razvalio bravice – šokirano upita Carla.

– Svi su danas nervozni zbog pojave svjetlosne kugle, a bit će još više – mirno govori Tim dok uzima drugo računalo i donosi ga na stol. – Da sam se sada vraćao kući i tražio ključ izgubili bismo dva sata. Do tada bi svi već izludjeli. Ovo je manja šteta, kad se sve zbroji i oduzme. Nemoj mi sada i ti još prigovarati, molim te.

– Dobro, dobro – na to će Carla i baci se na povezivanje računala s ostalom opremom.

Tim odlazi do radnika koji postavljaju agregat. Radnici mu nešto pokazuju i objašnjavaju širokim kretnjama. Agregat počinje raditi. Nakon nekoliko sekundi Tim daje znak da ga isključe. Približim se.

– Kakav je to čudan zvuk? – upita radnika.

– Takav je kakav je – malo tupavo odgovara radnik.

– Kao da se cijeli stroj guši. To nije zvuk normalnog rada. Provjerite da li ste sve dobro spojili – naredi Tim i ode do Carle.

Radnici pregledavaju stroj i kablove. Nakon nekog vremena ponovno pokreću agregat. Zvuk se nije promijenio. Tim im ponovno prilazi vidno nezadovoljan. Zagleda se u instrumente na samom agregatu. Sve je u granicama normalnog rada. Daje znak radnicima da mogu ići. Odlaze prema parkingu.

Odmahuje glavom i obilazi kamere. Postavili su ukupno četiri kamere. Uključuje ih jednu po jednu i prilazi zavojnicama. Pregledava spojeve i provjerava mjerne instrumente. Povremeno daje znak Carli da uključi i isključi napajanje.

Postavljam svoju točku gledišta uz Carlu. Vidim kako stiska prekidač. Na monitoru se pojavljuje svjetlosna kugla. Prizor kojemu već dugo svjedočim. Sve je u savršenom redu. Bljesak plavičastog svjetla obasja Carlino lice. Eksplozija slična udaru groma propara zrak. Carla pada na leđa sa stolice. Šator se sruši. Pogledam u smjeru gdje je Tim stajao. Vidim ga kako leži na boku.

Što se u svari dogodilo? Nije mi jasno.

Vraćam se dvije minute natrag. Sad mi je ova vještina šetnje kroz vrijeme više nego dobrodošla. Pregledavam instrumente na agregatu.

U djeliću sekunde prije bljeska napon je počeo padati. Silina eksplozije odvojila je kabel od spojnice.

Ponovno se vraćam dvije minute natrag. Pregledavam instrumente na jednoj zavojnici. Ponovno natrag u prošlost, pa na drugoj, trećoj i četvrtoj. Svi instrumenti su pokazali lagani pad napona neposredno prije eksplozije. Logično. Ako je napon pao na agregatu – manje je došlo na zavojnice. Ali, to ne bi trebao biti razlog.

Vraćam se do Carle. Promatram monitor. U nekoliko djelića sekunde prije eksplozije vidim kratki bljesak na zavojnici najbližoj Timu, a potom drugi veći bljesak. Gotovo istodobno, ali ipak tim redoslijedom.

Koncentriram se na samu zavojnicu i vratim u trenutak prije nastanka bljeska na njoj. Uočavam oštećenja na žičanoj ovojnici. To bi mogao biti uzrok. Svakodnevno rukovanje opremom, sklapanje i rasklapanje, pakiranje i raspakiranje mogu dovesti do mehaničkog oštećenja. Kod mene u labosu to se ne događa jer oprema ne izlazi. Doduše, nekoliko puta smo je selili po kampusu, ali to nije vrijedno spomena.

Nije tu bilo nikakve sabotaže. Nije čak ni greška samih istraživača. Eto, dogodilo se. Ovo je nesretni slučaj. Takvo sitno oštećenje na opremi ne bi uočili ni na Maxwellovom centru u Cambridgeu. Približim se onesviještenom Timu. Koja misaona slučajnost. Baš on je studirao fiziku na Cambridgeu.

U snažnom bljesku nestane sve što sam vidjela i čula. Oko mene zavladaju potpuna tišina i bjelina. Možda bi najbolji izraz bio – praznina.


*****

Ako vam se svidjelo upravo pročitano poglavlje - nagradite ga klikom na zvjezdicu (Vote) - desno iznad naslova poglavlja.

Ako imate komentar - a svaki komentar je uvijek dobrodošao - iskoristite polje koje je wattpad velikodušno ponudio ispod ovog teksta.

Hvala :)

Tata Tomy :)

*****

PETA DIMENZIJAWhere stories live. Discover now