PETA DIMENZIJA

Nin

2.3.2 Nin

Od Kadana do Praga putujem autobusom. Provjerila sam sve veze za dalje putovanje. Do Beča mi je najbolje putovati vlakom. Polazak je večeras nešto prije sedam sati. Kupujem voznu kartu i plaćam je opet gotovinom. Putnu torbu ostavljam u ormariću kolodvorske garderobe i uputim se prema centru grada. Imam još dva sata do dogovorenog razgovora s Dorianom. Malo ću razgledati Prag.

* * *

Jedna u nizu telefonskih govornica glavne gradske pošte je upravo idealna. Radi na prepaid kartice. Tek što sam utipkala broj kojega mi je Dorian dao otvara se linija.

– Gdje si? – čujem poznati glas iz kojega naprosto isijava nervoza.

– U Pragu, Češka. Čekam vlak za Beč. Zatim ću produžiti u Hrvatsku do Zagreba. Tamo ću uzeti autobus za Zadar, to je veći grad na obali Jadranskog mora, nedaleko kojega je manje mjesto Nin. To je moje sljedeće odredište. Tamo se nalazi crkvica do koje vodi trag.

– Nije bilo problema? – još uvijek zvuči nervozno.

– Ne, koliko znam – odgovorim što sam mirnije mogla. – Doduše, jučer na večer je umro stariji redovnik s kojim sam razgovarala. Nije mi bio od neke pomoći, ali je bio jako drag. Bavio se ružama u prekrasnom vrtu. Kako mi je jutros rekao jedan njegov subrat vjerojatno je to bio srčani udar. Imao je takvih problema i prije. On, međutim, kao ni ovaj drugi, ničim nisu pokazali da su im poznati tektonski portali. Ipak sam nešto otkrila pa sada tragam dalje. Možda u tom Ninu nađem nešto više.

– To mi se nimalo ne sviđa – ton glasa je sada više zabrinut nego nervozan. – Smrt je suviše prisutna oko tebe. Da li te netko pratio? Nisi se nigdje identificirala?

– Ne, nitko me nije pratio – odmahujem glavom kao da me vidi. – Barem nisam nikoga vidjela. Svoje ime nisam izgovorila niti sam ikome pokazala dokumente još otkako sam prošla graničnu aerodromsku policiju u Berlinu. Sve sam plaćala gotovinom, kako si rekao. U smještaju kojega sam unajmila vlasnica je uzela samo novac. Nije pitala za dokumente. Mala napojnica je sve riješila. Sve je točno kako si predvidio.

Zadnju rečenicu sam izgovorila samo da ga malo udobrovoljim. Osjećam krivnju što ga činim nervoznim.

– Neka tako bude i dalje – nastavi nešto smirenijim tonom. – Zadnji podatak o tebi kojim raspolaže naš informacijski sustav je da si odletjela za Berlin. Nakon toga ništa. Čak ni da si ušla u Njemačku. Mogla si u nekom transferu otići dalje. No, to lako mogu provjeriti ako si daju malo truda. Ne smijem previše pretraživati tvoje ime. Moglo bi nekome upasti u oči, pa bih samo sebe kompromitirao. Ipak, kako si već uključena u predmet, povremena provjera bit će sasvim OK. Zaključio sam bolovanje i sad sam ponovno na poslu.

– Jesu li stigli forenzički nalazi za eksploziju u mom labosu? – sad je došao moj red postaviti pitanje.

– Nešto je stiglo – zvuči puno mirnije nego na početku razgovora. – Za sada izgleda kako je eksploziju izazvala povišena koncentracija nekog plina, a iskrenja u tvom labosu nije nedostajalo. Da li ste koristili kakav plin?

– Ja osobno ne, ali prof. Blumenmeier ih je koristio na desetke! – podigla sam malo glas jer me pomisao na prof. Blumenmeiera još uvijek čini napetom. – Naručivao ih je za razradu nekih svojih projekata u koje nisam bila uključena. Iz njegovog labosa su se povremeno čula nekakva puckanja, no to je za većinu nas bila zabranjena zona. Osobno nikad nisam bila na katu gdje je bio njegov labos.

– To i dalje ne objašnjava zašto se eksplozija dogodila baš u tvojoj sobi – Dorianov policijski duh došao je opet do izražaja. Valjda me neće opet sumnjičiti za nešto.