PETA DIMENZIJA

Santiago

Večer je. Vidim to kroz prozor hotelskog wellnessa. Godile su mi topla kupka i masaža. Tijelo mi je pucalo od duševne napetosti. Morala sam nekako prekinuti to stanje. Sad se osjećam puno, puno bolje. U procesu opuštanja tijela i duha odredila sam si sljedeći korak. Otići ću u Santiago. Tamo je Birgitta preuzela svitak na arapskom i grčkom iz kojega je primila tektonsko znanje. Mapa mi govori da tamo postoje portali. Možda sretnem nekog tektona. U svakom slučaju, nešto ću otkriti. A i intuicija mi govori kako bi bilo dobro tamo otići. Slijedom sličnog naputka Sir Isaaca Newtona otišla sam u Kadan. A to se pokazalo jako dobrim.

Ulazim u svoju sobu i bacam se na krevet. Mobitel pokazuje dva propuštena poziva od Doriana. Nazivam ga natrag. Diže slušalicu. Prilična je buka oko njega.

– Već sam se zabrinuo za tebe – jedva raspoznajem riječi. – Htio sam ti javiti da pratim svoje podstanare u Riad, Saudijska Arabija. Tamo ću ih predati njihovim vlastima i onda se vraćam kući.

– Gdje si to sad? – nadam se da me čuje. – Buka je i slabo te čujem...

– Upravo smo izašli iz helikoptera – urla u mikrofon mobitela. – Dovezli su nas u vojnu bazu. Ići ćemo vojnim zrakoplovom. Civilni let nije dovoljno siguran. Ovaj moj podstanar je neka velika faca, čim su mu pružili ovakvu zaštitu. Zahtijevao je od šefa da idem s njima. Čini mi se da nema povjerenja ni u koga drugog. Čak ni u svog veleposlanika. Šef se tome prvo čudio, pa je pitao svog šefa. Onda je stigla naredba da ih pratim. Bit ćemo tu u bazi preko noći. Sutra krećemo. Samo ne znam kad.

– Da – pokušavam unijeti malo humora – vojska ne objavljuje red letenja na svojim web stranicama.

– Što se kod tebe događa? – buka se stišava. Čujem kako hoda kroz nekakav hodnik.

– Imala sam ukupno tri susreta – nastojim ne biti preopširna. – Svi s istom osobom. Odlučila sam otići u Španjolsku. Grad se zove Santiago. Sutra ujutro ću otputovati. Popodne bih već trebala biti tamo. Još ne znam što ću tamo naći, ali imam osjećaj da je to potrebno.

– Nisi imala problema? – zvuči oprezno. – Nakon susreta...

– Ne, naprotiv – umirujem ga. – Nakon drugog susreta sila je naprosto nestala. Jednostavno je više nema. Ne znam koji je tome razlog, ali je tako. Čak je i Timu sasvim dobro. Više nema noćne more niti napade. Carla kaže da je ponovno onaj stari. U svakom smislu.

– To je dobro – oprez ne nestaje iz njegovog glasa. – Ipak se nemoj previše oslanjati na to. Za svaki slučaj ponovi cijelu proceduru. Onako kako su te učili. Kad te vidim sljedeći puta – želim te vidjeti živu i zdravu.

– Nedostaješ mi – izleti iz mene. – Voljela bih da smo zajedno. Kao u Londonu.

– I ja bih to volio – koraci su utihnuli. Ušao je u nekakav potpuno tih prostor. – Moram sada dalje. Javit ću ti se kad budem mogao. Čuvaj se.

– I ti – govorim u slušalicu dok se veza prekida.

* * *

Let od Stockholma do Madrida traje ravno četiri sata. Od tri do sedam popodne. Dovoljno vremena za još jednom presložiti sve detalje razgovora s Birgittom. Nikako ne mogu shvatiti kako sam je uspjela izgubiti. Još mi se nije dogodilo da se portal zatvori. Na mapi je i dalje prisutan. Da li u sjećanjima postoje osjećaji? Ako da, možda je uznemirio detalj iz njezine budućnosti? Još jedno pitanje koje će, barem za sada, ostati bez odgovora.

Uostalom. Razgovor s njom bio je tako živ. Iznosila je detalje iz privatnog života i svoje osjećaje. Nije vodila akademsku raspravu poput Newtona ili docirala poput Ivana. Ne, nisam nezahvalna. Uputili su me. Pomogli su mi shvatiti što mi se događa. Velika im hvala za to. Samo govorim o potpuno drugačijem pristupu. Ljudskom. Bolje rečeno – ženskom. Dok su muškarci govorili o znanosti i nekim općenitim ciljevima, ona je govorila o običnom životu. O ljubavi, obitelji i djeci.