Izazovi me✔️

Kretenčino jedna!

Strah to je ono što osjećam, pa zato kao prava kukavica glumim da sam bolesna i ne želim ići u školu.
Izazvala si ga glupaćo i on će to sad napraviti.
Zašto jebeno jednostavno nisam pristala na spoj i kraj priče. Ali ne ja poslušam njegov savjet budi odvažna i odjednom bum odbije mi se to od glavu.

I šta sad kriti ću se u kući?
Ne, ne i ne budi jaka Jasmin ti to možeš!
Ma koga jebeno lažem!
Budna sam od šest ujutro i ubijam se razmišljanjem što da napravim.
Idem ili ne idem!?

Još trideset minuta do te kobne odluke.

Je idem ili ne idem?
Idem neće to biti moja sramota već samo njegova.
Je tako?

Ne idem.
Nema šanse pa propasti ću u zemlju ako me samo i pogleda.

Još dvadeset minuta.
Što da radim? Da ili ne?

Pustim muziku jer ona me najbolje smiri, i kad sam staložena, ponovo važem odluku. Da ili ne?

Još deset minuta.
Da ili ne?
Jebeno idem, pa šta god da se desi. Biti ću još odvažnija. Stati ću iza svojih djela i biti hrabra.

Lažem se i toga sam opako svijesna. Ali oblačim hlače moje omiljeno sredstvo, i majicu na kojoj piše " Pusti me na miru!"
Opet kosu vežem na vrh glave, i gotova sam. Spremna.

Šminku ne nosim jednostavno ju ne volim. Ako se ponekad našminkam to je samo maskara za oči da ih istaknem više. I dok se gledam u ogledalo odlučim staviti malo maskare. Eto ga sad sam spremna. Toliko mi se ruke tresu dok uzimam torbu i idem prema izlazu.

Kao i obično naslonim se na vrata i čekam. Mislim da je danas red oćuh da me vozi i već osjećam nervozu. Moj pravi otac je poginuo kad sam imala svega pet godina. A mama se je udala za Chrisa kad sam imala sedam godina i od tada je on moj otac.

Ali u posljednje vrijeme pokušavam ga izbjegavati što više, jer od njegovih pogleda osjećam nervozu. Ne sviđa mi se to nikako i jednostavno želim pobjeći. I zato još točno šest mjeseci i ja sam daleko odavde, idem tražiti negdje drugdje svoju sreću.

- Već si tu ljepotice, a ja gledao u tvojoj sobi da vidim jesi ustala.

Stresem se od pomisli, njega u mojoj sobi. Sjedam u auto i čekam, zbilja mrzim ove dane kad moram ići sa njim. Mama mora biti ranije na poslu dok moj brat Arian, ide u privatnu školu, on je jedna vrsta genije. Jako je inteligentan i za njega sam se borila, za njegovo školovanje sam pustila glas. Ali za sve ostalo ja sam jebena kukavica.

Vozimo se u tišini i osjećam da je užasno teška za disanje. Nisam sigurna dali njegova blizina ili ono što tek dolazi.

- Pa kako škola?
-Dobro.
- Je ima dečki? Dali trče za tobom?
- Nema nitko me ne zanima.

Zašto vodimo ovaj razgovor, inače šutimo ali on se kao zanima o mom životu. Moš mislit.

A kad stavi svoju ljigavu ruku na moje koljeno, toliko mi se strah uvući u kosti. Jednostavno ne mogu opustiti svoje zamrznute mišiće. I dalje se zavaravaj glupa Jasmin, i dalje šuti o svemu.

- Ako imaš kakvih problema sa dečkima, samo javi svom tatici.

Od šoka samo klimnem glavom, i molim se svim svetima da što prije skine ruku sa mene. Onaj tren kad stane ispred škole, istrčim iz auta bez pozdrava. Jebeno sam znala da nešto nije uredu, primjetila sam njegove poglede. Možda si umišljam možda je sve moja mašta. Možda je htjeo pomoći.

Genijalno opet se lažem žestoko. Udišem pohlepno zrak u sebe, i pokušavam smiriti svoje luđačko srce.
Uspjela sam na tren zaboraviti na drugi problem. Školsko dvorište je krcato učenika, jeste znali da ovdje ide 400 djece, i to da nema iz lokalnih mjesta mislim da bi nas bilo svega 200.