Izazovi me✔️

Jedna duša, jedno tijelo!

- Koliko još?
- Imaš još u vrh glave dan ili dva.
Tyler me gleda i sve što želim je nešto žestoko razbiti, nekog žestoko ozlijediti. Ali stojim skamenjen i pokušavam naći izlaz ali mozak mi blokira žestoko.

Sve što mogu mislit je kako ju opet izdajem. Opet ju ostavljam, ali sad s još većim slomljeni srcem. Trebam još vremena, ali mi opako ponestaje.

- Eliot, ne mogu više ništa napraviti.
Tiho progovara, i suze mi se nakupljaju u očima. Tijelo mi se trese i kako ovaj jebeni život može biti fer.

- Hvala ti i za ovo.
Zagrlim ga i triput duboko udahnem te izdahnem. Okrenem se i krenem u kuću, Jasmin sjedi na podu i igra se s Emmom. Lenu smo pokopali prije dva dana i Jasmin se nije potpuno oporavila od toga, a sada joj ja donosim vijest da će sutra doći po mene.

Jebeni život! Mrzim ga!
Kad uđem na vrata ona digne svoju predivnu glavu i pogleda me, pokušavam se nasmiješiti ali srce mi se kida. Gleda me intenzivno, a zatim poljubi malenu Emmu u glavu i ustane.

Ide prema meni kao lavica, i sve što želim je zaštititi ju svojim životom.
- Koliko još? - upita tihi glasom i svaka dlaka na tijelu mi vibriraju od njenog predivnog glasa.
Zašto nam uvijek nedostaje vremena?
Pitam se po ko zna koji put.

- Sutra, doći će sigurno sutra.
Tijelo joj se ukoči i okrene se od mene prema Emmi te se zagrli svojim rukama. Želim ju dodirnuti utješiti ali straha me, osjećam da ću se raspunkuti na pola.

- Jasmin, ne zaboravi nikad da si mi sve na svijetu!
- Ali to nije dovoljno je tako? - kaže to tako tihi glasom, i ni sam ne znam kako da se nosim ovim emocijama. Guše me, vrištao bi, razbijao sve me muči.

- Ne nije dovoljno.
Emma nas stalno gleda i ona je malo bolje nego kad je vidjela Lenu mrtvu. Jasmin joj je obećala stalno pričati o njenoj mami.

- Selina pričuvaj Emmu, moram na zrak!
Okrene se ispred mene i izađe kroz vrata. Znam puno sam sve riskirao ali ne kajem se ni tren, svaka sekunda s njom je vrijedila.

Pratim ju van i sjednem na trijem pokraj nje.
- Zašto?
Pitanje koje si i ja stalno postavljam, a nitko mi ne daje odgovor.
- Zašto nas ne ostave da budemo sretni.

Ja sam kriv, prije dvije godine bio sam skroz prekinuo sve s FBI-jajom, ali vidjeti nju kako se udaje jednostavno je bio moj okidač. I priključio sam im se opet. Ali ugovor traje tri godine još i pitanje je da li ću izaći živ više.

Zato šutim i ne obećajem ništa, ne mogu, jednostavno ne mogu!
- Jasmin ja... gutam teško i ni sam ne znam šta da kažem.

- Nemoj, nisu potrebne riječi, želim s tobom biti još jednom a onda te molim da odeš. Emma je dovoljno platila ne želim da gleda kako te odvode.
Guši se u riječima svaku izgovara sve teže i teže.

Kimnem glavom i dalje sjedimo jedno pokraj drugog.
- Vraćam se u New York, ipak bolje je za Emmu. Ali molim te ne traži nas ako nisi sto posto naš. I tijelom i dušom.

Sa zadnjim riječima suze joj kapaju niz lice. Glasno jeca i najradije bi vrištao opet sam joj ja ovo uradio.
- Jasmin, želim nešto da znaš!
Okrene se brzo prema meni i stavi pras na moje usne.

- Ne, molim te nemoj. Želim da mi to kažeš drugi put kad se vidimo. Želim da te to vodi da a mi se što prije vratiš. Želim toliko toga, a život mi daje sve na kapaljku.

Poljubim joj prst na mojim usnama i ona nježno zadrhta. Pomaknem joj ruku i nježno ju povučem prema sebi, ljubim ju kao očajni čovjek. Kao da sutra ne postoji, uzmem ju u naručje u okrenem se prema kući.

Nosim ju brzo u našu spavaću sobu, i kad se zatvore vrata iza nas, opet poklopim njene usne svojima. Trgam odjeću s nje i ništa ne govorimo.
Riječi su u ovom trenu suvišne, riječi nisu potrebene želim i trebam da ju volim svojim tijelom, da ju volim svojim usnama.