Izazovi me✔️

Emma!

Gledam u predivno dijete već petnaest minuta. Njena duga tamno smeđa kosa se na vrhovima kovrđa. A oči predivne plave boje. Veliki kontrast njenoj svijetloj puti.

- Jesi sprema ti na to?
Pogledam u Selinu pokraj sebe, i osmjehnem se.
- Logično da nisam, ali ne mogu ju odbiti. Ali stvarno ju i želim uzeti i pomoći da ne bude sama.

- Jasmin, to nije mala odgovornost. To je djevojčica od dvije godine.
- Svjesna sam toga. - malo pre grubo uzvratim.

Pogledam natrag u Emmu i strah me, šta ako ja ne budem dovoljna. Šta ako pogrešim u njenom odgoju. A opet ne mogu je propustiti sustavu. Želim biti za koja će ju naučiti svemu.

Strah, to je ono što duboko u sebi osjećam. Užasni strah!
- Uostalom imam tebe, ti ćeš pomagati koliko možeš.
Slatko joj se nasmijem ali ona je ozbiljna. Dodirnem joj ruku i ona me pogleda kao da me prvi put vidi.

- Selina što se dešava?
Gledam kako oklijeva na tren pa ju presječem.
- Istinu, i ništa osim istine nemoj da je izašlo iz tvojih usana.

- Ostavila sam ga.
Glasno udahnem, Selina je poznata manekenka i hodala je s pjevačem. Kojem je bilo najbitnije gdje će slijedeće se napiti i šta će pojebati.

- Nije vrijedan toga!
- Znam da nije, ali noć prije nego ću pobjeći ovamo. Nagovorio me na seks.
Jecaj joj pobjegne s usana i znam da je nešto loše joj uradio.

- Nije koristio zaštitu, i kad je svršio u mene samo se odmaknuo i rekao, daj Bože da sam ti napravio dijete da te zauvijek podsjeća na tvoj neuspjeh.

Nježno ju privučem sebi zagrlim dok mi ona plaće na ramenu. Nisam baš sigurna kako da ju utješim.

- Zasto teta pjace?
Pogledam u bister plave oči, i lagano joj se na smiješim.
- Jer je tužna lutko.
- Moja mam isto pjače puno.
Selina se odmakne i pogleda u djevojčicu pa se spusti na koljena ispred nje.

- Lutko lijepa tvoja mama je lavica, jaka žena. I tebi ćemo pokazati kako da budeš jaka. A svatko tko te dirne ubiti ću ga golim rukama.

- Stigli smo!
Pogledam prema dnevnom, prema nama idu mama i Lena te isti onaj odvjetnik koji je bio na čitanju oporuke. Kako se on ono zove?

Osmjehne mi se i pruži ruku.
- Jasmin kako ste?

Gledam u njega i njegovo ime mi nije u sjećanju. Gledam i gledam, a on se zatim osmjehne i tiho kaže.
- Max Elkoss.
- Da oprosti na zurenju pokušavala sam se sjetiti.
- Ja sam Selina.
Ona isto pruži ruku.

Pogledam u mamu koja već drži malu Emmu na krilu i nešto se došaptavaju.
- Od kud se vi znate?
- Upoznali smo se jučer na čitanju Eliotove oporuke.
Šta je to bilo tek jučer, a ja se osjećam da sam ostarila najmanje pet godina u posljednja dva dana.

Lena se okrene prema meni i samo me gleda.
- Ostavio mi je kuću! - tiho izjavim a sve glave se okrenu prema meni.

- Kakvu kuću? - upita mama koja sad sve pozorno sluša.
- Na jezeru, napravio je kuću tamo i poklonio meni.

Svi šute i samo me gledaju.
- A joj kako predivno od njega, napravio je kuću na tvom omiljenom mjestu. - Lena me gleda s toliko ljubavi.
- Žao mi je što je poginuo.
Trznem se na njene riječi i krenem izustiti da je živ kad me Selina ulovi za ruku i stisne.

Pogledam ju a ona odmahne lagano glavom.
- Hvala Lena.
- Odite u dnevni i to riješite.

Pokrenem se i koračam prema dnevnom ali osjećam da nisam prisutna u prostoriji nikako. Kao da lebdim iznad svih. Previše je ovo sve, smrt, uskrsnuće, dijete, smrt. Osjećam se kao da mi sve klizi iz ruku, osjećam se kao da moj život više nije u kontroli mene. Kao da sam samo gledaoc.