NA METAR OD LjUBAVI 6. Deo

DRUGO POGLAVLJE

Stefani Bah. Moje ime je Stefani Bah, kako imenom, tako i prezimenom privlačila sam mnogo pažnje na odsjeku za Menadžment. Nakon majčine smrti, polako sam se dovodila u red i pronalazila svoj put. Znala sam da ne mogu vječno ostati u Darkovoj kući, ali sam se osjećala prihvaćenom, pa se nisam pretjerano ni žurila dok se Nina ne porodi. Zaista sam se osjećala kao da imam ponovo porodicu, iako mi je moja mama nedostajala, manje sam plakala. Četiri mjeseca kako sam tu i prosto sam pustila da sudbina odluči šta će se dalje dešavati. Objeručke sam prihvatila Ninin i Darkov prijedlog da se školujem, ostavljajući i njima dovoljno prostora da uživaju sami sa sobom, baš kao što sam dala i sebi priliku za nova poznanstva. Moja ušteđevina bila je netaknuta, mama je čak imala nešto novca za koji nisam ni znala, a koji je prebačen na moj račun nakon njezine smrti. Čuvala sam ga za dan kada se budem odselila, nisam željela ostatak života provesti uz Ninine skute i Darkova leđa. Jednog dana, odužit ću im se za sve...

**

Kada me je Petar pozvao večeras da se prošetamo do restorana skoro sam zapljeskala rukama i bacila mu se oko vrata, međutim čim bi mu preko usana prešlo ono 'malecka kao da mi je svaki put lomio srce. Koliko mi je prijao taj nadimak, toliko mi je išao na živce. Čovjek kao da je bio, blago rečeno, slijep. Dok sam ja balila u svakom trenutku kada se nalazio ispred mene, on me doživljavao kao tinejdžericu, kao neku djevojčicu koja se još uvijek igra sa svojim lutkicama. Mrzila sam ga tada!

A, sada nakon šetnje i večere, dok stojim i gledam u njegovu kuću, ne mogu da prekinem ples leptira u mom stomaku. Stišćem telefon čvrsto u rukama i smišljam šta da mu pošaljem u poruci.

-Bilo mi je lijepo večeras-

-Mogli bi ovo ponoviti-

-Hvala za divno veče-

NE!

Svaku otipkanu poruku sam obrisala i zaključala ekran telefona, udahnula duboko i zagledala se u susjednu raskošnu kuću dok ga nisam ugledala kako izlazi i okreće se prema meni. Bio je suviše daleko da mi vide lice, ali istog trena znam da sam se zacrvenila kao da sam uhvaćena gola, pa pobjegnem brzo u kuću.

Bravo Stefi, bravo! Pokaži mu koliko si dijete.

Ljutito zalupim vrata svoje sobe i zahvalim se svim svecima što Nina i Darko još nisu došli kući. Bacim se na krevet i zagledam u plafon prošaran svjetlom koje je dopiralo od svjetiljki s vana. Odjednom mi se plače, stomak mi se grči, a telefon sve jače stišćem u rukama. Otpuhnem ne znajući šta da radim. Da mu kažem porukom? Da mu kažem lično? Da mu ne kažem nikako?

Roj leptira jače zamlatara u mom stomaku i zaklela bih se da mi se odjednom povraća od samih misli. Šta ako bih povratila i pred njim da mu to kažem. A, i šta bih mu rekla? E, čuj, znaš, sviđaš mi se, ono kao muškarac, imam li ja šanse kod tebe.

Ha! Ha! Ha! Nasmijem se u praznoj sobi. Čovjek je povalio pola Valjeva, vjerovatno praktikuje samo iskusne, a ja bih kao da u mene gleda, a ON ME I NE PRIMJEĆUJE!!!

Odjednom mi suze naviru na oči, pa se okrenem na stomak i zarijem glavu u jastuk. Ufff!

Rekla sam mu, da sam mu svratila u kafić, a zapravo sam visila u njemu. Brzo sam se sprijateljila sa Jagodom i redovno odlazila sa njom u baštu Petrovog kafića. Da, djevojka se zvala jagoda i bila je savršeno prekrasna i slatka, baš kao što joj je bilo i ime. Ali, da se vratimo na Petra – često je toliko bio sa nosom u telefonu da je redovno prolazio pored mene i nije me ni primjećivao, vjerovatno odgovarajući na silne poruke i seksualne ponude raznoraznih obožavateljica. Sada me ponovo boli stomak od samih misli, pa frustrirano udarim rukom o madrac, podignem glavu i zavučem je pod jastuk, mlatarajući nogama kao petogodišnje dijete.