NA METAR OD LjUBAVI 6. Deo

DVANAESTO POGLAVLJE

Konačno!

Više nisam dijete!

Sada sam konačno žena!

A ono kajanje koje se spominje, ja ga nisam osjećala. Apsolutno niti malo.

Kotrljam se lijeno po ogromnom Petrovom krevetu, bez želje da ga napustim. Petar je odavno već ustao i čujem ga da lupa po kuhinji. Vjerovatno po prvi put kuha, što me natjera da se zacerekam i još jednom lijeno protegnem.

„Kao mačka si." Trznem se na Petrov glas i mahinalno rukama prekrijem gole grudi. Čim pođe prema krevetu osmjeh mi zategne obraze dok ga čekam da se zavodljivo popne i nadvije iznad mene. Poljubi me u nos, zatim ga protrlja svojim i zarije glavu u prevoj mog vrata ispuhujući vreli zrak što me natjera da se počnem koprcati i gicati pod njim.

„Petre!! Prestani, aagh!!" cičim i gicam se, ali je bez pogovora jači i ne da mi da maknem, a vibrirajući smijeh iz njegovih grudi pošalje mi milion trnaca niz grudi, pravo prema mom užarenom središtu.

„Boli li malecka?" znam šta me pita, pa požurim da odgovrim.

„Ne, ne..." tiho šapnem i konačno izvučem ruke, pa ga obgrlim oko vrata.

„Jesi li se navaljala mačko?" zaprede mi na uho.

„Mmm jesam..." zapredem baš poput mačke.

„Ustaj onda malena!" odgurne se na ruke, ali ja svoj stisak ne popuštam tako da mu ostajem visiti na vratu blago odignuta od kreveta.

„Ponesi me." Bezobrazno se nacerim, a oči mu sjevnu i zgrabi me u sekundi u naručje noseći prema kupatilu. Spusti me na rub kade, popustim stisak i rukama se pridržim za njegova ramena gledajući ga zavodljivo odozdo. „Šta si nam fino spremio?" za malo prasnem u smijeh kada mu ugledam facu, skoro bolnu, kao da je neko umro.

„Hm.. pa.. sad .. idemo na doručak..vani." počeše se rukom po potiljku nelagodno se osvrčući oko sebe.

„Ok, ići ćemo vani." Slegnem ramenom i pustim vodu iza leđa, a zatim uđem u kadu.

„Čekaj, nema frke oko doručka, ti kao ljuta, ja kao lud da ti udovoljim i ta sranja?" izbezumi se, pa ga pomalo ljutito pogledam preko ramena.

„Ja nisam tvoja žena Petre!" planem.

„Bivša žena!!" uzvrati mi jednako i izađe iz kupatila.

Prokleto me napusti!!

Frustriranim pokretima ruku se trljam, što prije da završim kako bih frustraciju izbacila negdje drugo, a ne na svoje nedužno tijelo koje sam izgrebala trljanjem. Ne znam koliko sam se zadržala, ali sve mi se čini predugo, jer voda više nije bila ni mlaka, već hladna, pomalo ledena. Izađem teška kao olovni teg koji se vuče po zemlji, na mokro tijelo samo navučem Petrov ogrtač koji je visio na vratima i ne gledajući izađem dok ga vežem oko struka.

Za malo se spotaknem, ali se na vrijeme zaustavim.

„Šta radiš tu?" gledam zbunjeno u Petrovu ispruženu nogu pred vratima, umorno sjedi oslonjen na zid.

„Čekam te da završiš." Jednostavno kaže i pogleda me takvom silinom da mi srce zadrhti.

„Petre.." je jedino što uspijem protisnuti.

„Znam Stefi, uvek ću biti ovakav. Teško se navići da dobro, nakon što sam bio okružen lošim..." otpuhne i ustane s tla. „Znam da ti nisi ona..."

„Dobro!" planem. Najmanje što sada želim jeste da razgovaram o njegovoj ženi.

Bivšoj ženi.