NA METAR OD LjUBAVI 6. Deo

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Bez duše otrčala sam, kroz maglu suza, slomljenog srca i okusa izdaje u ustima pala sam kroz prva vrata na koja sam naletjela. Sletila sam kao bačena vreća na hladne pločice i jecala poput ranjene životinje na sve četiri, nemoćna da se dignem na noge.

Snažne ruke dižu me na klimave noge i dok se osvrćem da vidim kome trebam uputiti jadno hvala, iznenadim se kada ugledam Denija pred sobom.

„Ti? Šta ti radiš...?", švrljam pogledom po njegovom tijelu i shvatam da je na njemu bijela kecelja, a ja sam izgleda uletjela u kuhinju.

„Povredio te zar ne?", tužno me gleda i privuče u zagrljaj, a ja pustim nove suze da mi umiju lice, a on bez riječi dozvoljava da utonem u njegov zagrljaj.

Kroz izmaglicu suza, troma i slomljena od bola puštam ga i naslonim se na inoksni pult iza leđa. Deni svuče kecelju preko glave, odbaci je niz drugi pult i samo klimne kuharu sa bijelom kapom na glavi, koji se naceri i upre drvenu kašiku u njegovom pravcu. „Ovo znači da gubiš gazda, tek da se zna."

Gazda?

Nemam vremena da sada razmišljam o Deniju, ne večeras. Puštam ga da me vodi sa sobom, za ruku poput djeteta koje tek uči da hoda. Svježina vazduha me ošine i naglo osvjesti, pa bolno se zagrcnem i slika Petra kako se ljubi sa drugom ženom mi iskoči pred očima.

Čekala sam pravi trenutak da mu saopštim kako ću konačno živjeti sa njim, nema potrebe da smetam Nini i Darku više. Dovoljno dugo sam im bila lijevo smetalo, iako ruku na srce, nikada se nisam tako osjećala, ipak potreban im je njihov mir, naročito u danima koji im slijede. I, baš u trenutku kada sam pomislila da bi bilo idealno saopštiti Petru radosnu vijest o pristanku, slomio mi je srce na milion malenih djelića.

„O, Petre...", šapnem i protrljam rukom mjesto gdje mi je srce umrlo, zaklela bih se da više ne kuca u grudima.

„Ajde devojčice, hajde idemo.." Deni me obgrli i povede niz put.

U nekom trenutku šetamo jedno pored drugog i šutimo, ja prekrštenih ruku, umorne duše i presahlih suza, a Deni uvučenih ruku u džepove farmerki prateći me u korak.

„Hvala Deni." Protisnem bolno hrapavog glasa i šmrljavog nosa, te vjerovatno očajnog izgleda.

„Za šta?" zaustavi se u mjestu, pa se okrenem da ga pogledam. „Nisam uradio ništa, šetamo već sat ili dva šutke." Zaprepastim se zar je toliko vremena prošlo i posegnem za torbicom i shvatim da je nisam ni ponijela.

„Tu si, daješ mi podršku, to mi je dovoljno." Šapnem.

„Devojče da mi je neko rekao da ću na tebe baš naleteti večeras ne bih verovao. Danima mislim na tebe, od kako si na sedmom nebu nema te. Kao da si propala u zemlju." Nasmiješi se toplo, bez predrasude, ali je u pravu. Zapostavila sam jedine dvije osobe koje sam upoznala u Valjevu. Jagodu i njega.

„Baš sam fino tresnula sa sedmog oblaka, zar ne?", zajedljivo sa gorčinom dodam.

„Vidi Stefani, ne znam šta je uradio, ali jutro je pametnije od večeri. Pusti neka prenoći, a ujutru razmisli dobro." Klimam glavom, iako znam da nemam o čemu da razmišljam. „Idemo kod mene." Deni se nasmiješi, a ja se ukočim.

„Ja, Deni... ne...", počnem da mucam, a zapravo i želim da me ne može naći, a ako se vratim kući to će biti prva vrata na koja će pokucati, a sada Petra ne želim da vidim. „Idemo." Kažem i klimnem.

***

Razarajuća glavobolja me probudila, imala sam osjećaj kao da će mi oči ispasti iz glave uz pulsirajuću bol u čelu. Zastenjem i navučem deku preko glave, danas nisam raspoložena za ustati iz kreveta, a onda se osvjestim naglo i shvatim da sam u Denijevoj kući. Sinoć je uslijedilo pravo iznenađenje kada smo stigli. Tako jednostavan momak, sin je vlasnika lanca hotela i zapravo se sinoć kladio sa svojim prijateljem, glavnim kuharom, pa je zbog toga imao kecelju i prao suđe na par sa sopstvenim radnicima njegovog oca. To vam govori mnogo o čovjeku.