NA METAR OD LjUBAVI 6. Deo

DESETO POGLAVLJE

Dani su prolazili, ja sam zaljubljeno uživala u Valjevu. Petar je momak-čovjek-muškarac kakvog biste poželjeli samo u snovima. Tuga za majkom je jenjavala, ali nije otišla u zaborav. Petar je pomogao da mi rane zacijele, da prestanu krvariti iz dana u dan. Postao je moj mehlem, moj lijek, moj princ iz snova.

Nije bilo dana da nakon predavanja nisam svratila prvo do Petra, a zatim kući. Nina i Darko ako su i sumnjali nisu pitali, plašila sam se da išta kažem zato sam uvijek vrdala kada bi se potegao razgovor o Petru. Čak i kada smo svi skupa sjedili za jednim stolom ja sam se držala suzdržano, ne zato što sam se stidila, ali jednostavno mi je bilo nelagodno, ma koliko bila zaljubljena.

Darko se cijelog života ponašao kao stariji brat i zaista sam imala strahopoštovanje prema njemu. Volim ga kao brata, ali nisam imala toliko hrabrosti da mu dođem sa pričom –ja-i-tvoj-najbolji-prijatelj.

Malena svadbica se uveliko ovih dana pripremala i zakazana je za deseti oktobar. Vozim se u Nininom miniju prema centru, jer treba da podignem pozivnice kada mi stigne poruka zbog čega se nacerim široko i dohvatim telefon.

-Mala, večeras u kafiću muzika uživo. Jesi li za izlazak?-

Ne vjerujem svojim očima, pa skrenem na prvo proširenje i čitam poruku iznova. Da li se on to šali? On i ja? Na javnom mjestu? O Bože Petre!! Drhtavim rukama tipkam odgovor i zavalim se u sjedištu odjednom nervozna kao pred ispit.

-Stvarno? Jesi li siguran?-

Znam koliko djelujem nesigruno, znam i da se ponekad ponašam kao dijete, ali to je jače od mene. Po prvi put želim jednog čovjeka za zauvijek u svom životu, da traje. Već se ponekad zamišljam u bijelom kako mu idem u susret, kako se potpisujem njegovim prezimenom i kako mi stomak raste. Skoro zaplačem od sopstvenog maštanja kada mi stigne nova poruka.

-Ako sam u išta u životu siguran, to si TI.-

Jednom porukom uspjeo je da me rasplače, pa poput cmoljavog djeteta jedva vidim kroz kišu suza dok mi uzvraćam odgovor.

-Biću spreman za tebe-

Nastavim da vozim čim obrišem suze i spremim telefon. Pojačam muziku i vozim kroz grad zaboravljajući da skrenem, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da napravim krug. Septembar je već na izmaku, ali su dani bili pravi ljetnji. Noći su bile hladne to je tačno, ali danju se moglo uživati. Ponesena muzikom pojačam glasnije i poput najveće ludače udaram prstima po volanu, njišem se i pjevam na sav glas.

„Volim te baš, takvog kakav jesi. Svima loš, meni najboljiiii..!", uživim se i konačno oporavim skretanje i skrenem, ali ne odustajem od pjevanja koje vjerovatno liči na kreštanje, ali koga briga u ovom trenutku? „Moj si nek' si najgoriii." Nacerim se na tekst pjesme i konačno smanjim da mi uši ne prokrvare i odem da obavim sva zaduženja za koja sam se sama ponudila. Ninin stomačić se jedva nazirao, ali su je mučnine ponovo počele mučiti, zbog čega je rjeđe išla u studio, a Darko je to svakako koristio da joj ugađa i izvodi je od ranog jutra u šetnje.

Nisam bila ni svjesna koliko sam se zadržala u gradu, a kada je nebo počelo da dobija narandžastu boju konačno sam se sjetila da pogledam na sat i požurim kući. Skoro uletim kao tajfun kroz vrata i brzo se zakucam kako sam ušla i zalijepim se za muške grudi.

„Oh!" iznenadim se, a kutija sa pozivnicama mi ispadne iz ruku.

„Petre šta ćeš ti tu?", zbunim se i čučnem da pokupim rasute koverte po podu.

„Došao sam po tebe, zar ne izlazimo?", sada se on zbuni.

„Uh, da, zakasnila sam." Spustim pogled i tek tada se sjetim osvrnuti oko sebe. A, dva para znatiželjnih očiju me gledaju iz dnevne sobe i cere se zabavljeno. „Zašto me tako gledate?", pitam još uvijek vraćajući koverte u kutiju. Pomislili biste da ih ima bar petsto, a zapravo ih je svega dvadesetak.