ŠESNAESTO POGLAVLJE

8.3K 399 3
                                    

Bilo je divno, nekako triumfalno gledati Petrovo izbezumljeno lice dok posmatra Denija i mene kako glumimo. Da, gluma. Ipak, neka tuga me obuzela kada je Petar napustio Mc Donalds. Raspoloženje mi je istog trena splasnulo i čak više nisam bila ni gladna. Srećom Deni je svojim izvalama spasio moje turobno raspoloženje u pokušaju da me nasmije i oraspoloži.

Nismo se još dugo zadržali i krenuli smo nazad. Blizu Valjeva, baš u trenutku dok sam brisala suze od smijeha, pored nas je projurio motor stravičnom brzinom, što me istog trena naježilo od glave do pete. Trznula sam se na sam zvuk, a zatim se u daljini začuo tupi prasak, škripa guma, jeka sirena i u daljini oblačić dima.

Oboje smo se zgledali i zanijemili, a ja sam osjetila kako mi vrele suze klize niz obraze, n više od smijeha, već od straha koji mi je zakolao venama. Jedina misao koja mi je prolazila glavom kako se približavamo mjestu udesa bila je – Petre gdje si?

Čim smo se približili ogromnom kamionu, nizu auta i smrskanom motoru pod prikolicom, tako sam dobila odgovor, otvorila vrata i izjurila prema slupanom metalu.

„Petre?!", bolni krik mi se ote iz grudi.

Čujem samo nekog momka kako uporno ponavlja da ga je ubio, a u tom trenutku tlo mi se zaljulja pod nogama i samo sam osjetila kako mi tijelo udara o hladni asfalt.

Moj Petar...

Moja prva ljubav...

Moja nevinost..

Moja bijela tačka na crnom papiru života...

Ne uzimaj mi ga Bože.

Bip.

Bip.

Bip.

Ustaljeni ritam aparata oglašava se iznad Petrove glave dok sam ja lomila prste. Cijelu noć sam, skupa sa Denijem, presjedila na stolici ispred njegove sobe i tek su me prije desetak minuta pustili u sobu. Tišina koja nas je okruživala polahko me kidala na dijelove.

Nakon što sam se srušila pored olupine motora sa mišlju da je Petar mrtav, nisam se željela ni probuditi.

Kada sam došla sebi u bolničkim kolima, na putu prema bolnici, histerično sam počela plakati, vrištati i derati se na bolničare ne prepoznajući sama sebe, zbog čega su mi dali injekciju za smirenje.

Vjerovatno još uvijek ta ista injekcija djeluje, jer sam nemoćna da plačem, iako osjetim da mi se utroba raspada. Zurim u ugruhano Petrovo tijelo koji je, kako kažu doktori, imao ogromne sreće u nesreći. Zbog bolova koje mu tijelo trpi prvih dvadesetčetiri sata držaće ga pod jakim sedativima, uspavanog.

„Dušo." Šapnem sa nadom da me čuje i sagnem se do njegovog čela utiskujući jedan mehki poljubac. „Zašto Petre?", postavim pitanje ni za šta posebno.

Kao tek malena djevojčica naučila sam se nositi sa činjenicom da sam ostavljena. Otac nije bio dovoljno čovjek i napustio me je dok sam još bila beba.. Darko je bez pozdrava i traga nestao iz mog života. Tačno je da smo s vremenom ponovo komunicirali i redovno se čuli, ali ipak mi je falio. A zatim me napustila i majka. Ne zato što je to htjela, jednostavno jer je kucnuo njen čas.. sve je na putu ka mom odrastanju boljelo i ostavljalo tragove, ali sama pomisao da moje oči više nikada ne ugledaju Petrove, boli me kao sve pređašnje boli zajedno.

„Pustite me!", visoki ženski glas čuje se ispred vrata, pa se okrenem baš u trenutku kada se otvore i kroz njih ljutito umaršira napirlitana žena. Odmjeri me od glave do pete i gadljivo upita „A ko si ti?"

Bezobrazno joj okrenem leđa i uzmem Petrovu ruku. „Njegova djevojka." Kažem dok mu posmatram kapke koji skrivaju oči koje volim, ne trudim se da je pogledam, jer bez i da mi kaže ja sam već znala ko je ONA.

NA METAR OD LjUBAVI 6. DeoWhere stories live. Discover now