NA METAR OD LjUBAVI 6. Deo

DVADESETO POGLAVLJE

Osvrnem se preko ramena i osmjehnem se, ali me dočeka prazno mjesto iza leđa. Uspravim se u krevetu, osvrnem se oko sebe po sebi, ali Petra nema. Ne brinem se, sigurno je sišao u kuhinju, a kao i uvijek ostavio me je da odmaram duže. Blago se protegnem po krevetu, a onda začujem kako su se vrata otvorila i okrenem se. Blaga svjetlost sa hodnika obasja mračnu sobu, a na njima moj Pero zauzima većinu prostora djelujući kao div na njima i zaustavljajući svjetlost da hrli u sobu.

„Tu si..." zastenjem.

Ne progovara ni riječi, uđe i zatvori vrata za sobom. Gledam ga kako skida jaknu sa sebe, otkopčava pantalone i u isto vrijeme svlači majicu. Tek tada shvatim da je potpuno obučen i da zapravo nije ni bio u kući, već da se upravo vratio od nekuda.

„Išao si negdje?" pitam radoznalo.

„Samo nešto za Sašku sam obavio." Kaže i već se penje na krevet. „Malecka.." zaprede iznad mene, poljubi me u čelo, pa nadvijen nad mene, ne dotiče me ničim sem svojim dahom dok klizi prema mom stomaku i spusti jedan mehki poljubac. „Volim vas." Zažubori tiho, kao da ne govori meni. Pa, zapravo i ne govori, razgovara sa našim djetetom, pa se osmjehnem posmatrajući mu napeta ramena.

Uronim prste u njegovu kosu, a on me istog trena pogleda. „Daj mi sve Pero.." zažuborim vukući ga naviše.

„Malecka, jebeno se prestravim svaki put.." stenje na rubu da pukne od požude, strasti i straha.

„Ništa mi neće biti, samo mi može prijati.." nakezim se nevaljalo, što mu izmami osmjeh konačno.

„Ubićeš me.." stenje, a već mu osjetim muškost na butini.

Smijem se od srca i povučem ga na svoje usne, ljubimo se poput tinejdžera dugo, strasno i bez daha.

Izbjegavao je da se opusti u krevetu, stalno j ebio na oprezu znam, osjećala sam to. Ipak, kriza je prošla, doktor je dao zeleno svjetlo za potpuno normalne odnose i isčekivanje kraja trudnoće bez straha. Petru ničija riječ nije bila dovoljna, ponašao se i dalje kao da sam od porculana. Nisam se bunila, prijala mi je sva pažnja, ali mi je nedostajalo malo divljanja u krevetu. Znala sam šta moj čovjek sve umije i kako čaroban zna biti.

„Ubit ćeš ti mene Petre ako mi ne udovoljiš." Zastenjem mameći ga na sebe. „Vjerujem ti mili, život bih ti dala i znam da ćeš me voljeti propisnu. Daj mi sve Petre, daj mi, trebaš mi.." predem i gledam ga u oči.

„Volim te Malecka moja, volim ..." predaje se i obruši se strasno na moje usne dajući mi sve.

Izvukli smo se iz kreveta sat vremena kasnije, cerekajući se poput adolescenata kada smo sišli u prizemlje. Darko je prevrnuo očima čim nas je ugledao i salio svoj viski niz grlo, Nina je grizla usnice, trljajući svoj veliki stomak, a zatim prasnula u smijeh. Ostali su ponukani njenim zaraznim smijehom učinili isto, a ja sam željela da propadnem u zemlju istog trena.

Tako snažno sam stiskala Petrovu ruku u svojoj ruci da me je zaustavio na korak od postavljenog stola i okrenuo prema sebi da ga pogledam.

„To su samo naši najmiliji, raduju se zbog nas, opusti se malena..." tješi me, jer me pročitao, a ja samo klimnem glavom i široko se nasmijem.

Za stolom su bili zaista samo naši najmiliji, čekajući da im se pridružimo kako bi proslavili prsten na mojoj ruci. Sve je zaista ličilo na bajku, razgovor se protezao među svima za stolom, veče je teklo u najprijatnijoj atmosferi ikada, a ja sam kada niko nije gledao protrljala svoj prsten na ruci, poljubila ga i srcem se pomolila za svoju majku, koja mi je nedostajala više nego ikada prije.

„Čuva ona tebe, ma gdje god da je." Petar me naježi šapatom na uhu, pa ga pogledam

„Kako znaš..?", pitam zbunjeno, sa suzama u očima.