Nastavak priče "Obećanje".
Kada je još bio dječak zakleo se da će pomagati ženama. Kada je njegova majka oboljela od raka s njom je prolazio sve muke i patnje te bolesti, da bi kada je dovoljno odrastao ispunio svoje obećanje. Danas je on doktor g...
- Damjane, Damjane, Damjane!!!! Daj, ustani seronjo, ustani krele, hajde tata je došao po nas! Vodi nas na pecanje. - Kristijan mi skače po glavi i vuče prekrivač s mene, dok jedva otvaram oči
- Mali sjaši s mene, mrš tamo. Ostavi me da spavam. Subota je majmune mali, nema škole, raziđi se. - pokušavam ga otjerati, ali mala čivava ne odustaje.
- Ali, Dami idemo na pecanje. Tata nas vodi!
- Rekao sam NE! Ne želim ići s njim nigdje, on odavno nije moj tata. Otac da, ali tata ne.
- Što to pričaš ništa ja tebe ne razumijem. Bezobrazan si. Rekao si mi da ćeš uvijek biti uz mene, a sada ne želiš da odem na to usrano pecanje.
- Mali, ne psuj odsjeći ću ti jezik.
- Ti si bezobrazan brat. Ne voliš me. - a sve ti jebem, pa zašto igraš na tu kartu mali. Ustanem, bacim pokrivač sa sebe, dohvatim prvo što vidim od odjeće sa stolice i navučem na sebe. On stoji okrenut leđima nadignutog malog, prćastog nosa. Priđem, pa ga dignem i poljubim u uho da zazvoni.
- Nemoj više nikada da si rekao da te ja ne volim smrade mali, ošišat ću te naćelavo krele. Ako te ja ne volim ne voli te nitko. A, budi siguran da te taj dolje kojeg nazivaš tatom voli najmanje od svih. I susjeda Bezićka te voli više od njega, a ona mrzi cijeli svijet.
- Zašto kažeš da nas on ne voli?
- Da nas voli ne bi nas ostavio, ne bi ostavio mamu samu sa dva blesava sina i ne bi nas se sjetio jednom u godini, mali. On nije tata, samo je otac jer tako piše na papiru. Mali si još, ali naučit ćeš.
- Kao da si ti puno veći tek ti je petnaest.
- Pa, kad ti budeš imao petnaest i tebi će neke stvari biti jasnije. Hajde sad mrš napolje idem na wc i da se sredim pa ću sići dolje. Ne želim te u svojoj sobi dok nisam tu mali. Razlaz.
- Ipak ideš s nama na pecanje.
- Samo zbog tebe čivavo. Samo zbog tebe.
* * *
- Jeste se lijepo proveli sa ocem dečki? - upita dok uzima naše stvari. Vidim joj na licu da je plakala, vidim da su joj oči otekle
- Mama, što je bilo? Jel' se nešto dogodilo? - ona okreće glavu od mene i sklanja se u kuhinju - Mama, stani, nemoj ići, što je bilo? Plakala si. Vidim i ne laži mi. Reci mi što se dogodilo? Jel' te netko povrijedio? - ona sjedne na stolicu, pa mi uhvati ruku
- Damjane... Moramo razgovarati. - vidim da je ozbiljna, pa teško progutam
- Kiki, idi u moju sobu, uzmi igrice brzo ću doći.
- Daj sereš, smijem ti uzeti igrice?
- Ne psuj mali cviknut ću ti jezičinu, idi, uzmi , igraj brzo dolazim.
- Jupiiii! - viče dok trči niz stube. Čučnem ispred nje, a suze krenu niz njene obraze
- Što je bilo?
- Damjane... - krene, pa zajeca - Bolesna sam. Sine, žao mi je. Imam rak. - srce mi u tom trenu stane - Stigli su nalazi i moram na liječenje, a ne znam...
- Kakav rak stara? Gdje rak? Što je zahvatio? Govori!
- Damjane... Znaš, dolje, na ženskim organima. Moram u bolnicu, moram na operaciju, na kemoterapiju, moram... - skočim na noge pa je zagrlim i stegnem uz sebe. Njeni jecaji dušu mi kidaju, a moje oči popuste stegu i puste bujicu slanog mora van
- Ozdravit ćeš. Ozdravit ćeš stara, obećajem. Sve će biti dobro. Ima lijeka, znam to. Preživjet ćeš ti to ne zvao se ja Damjan Krunić. Ako te oni ne izliječe, ja ću. Ne znam kako ali hoću. Samo tebe imam u životu i neće mi te uzeti neka tamo bolest. Samo tebe, Kikija i Maksu. Samo vas stara, a planiram vas još dugo imati u svom životu. Ozdravit ćeš.
* * *
„Ozdravit ćeš", to odzvanja u mojoj glavi dok gledam nalaze gospođe Jurković, a ona nervozno steže torbicu i čeka što ću joj reći. Danas petnaest godina kasnije, ja moram ovoj ženi reći iste vijesti koje su mojoj majci rekli toga dana koji mi struji kroz sjećanja od kad mi je sestra dala u ruke ove nalaze. Danas sam ja taj koji se brine o ženskom zdravlju, ja sam taj koji im skida teret s leđa kada ih pregledam i kažem da je sve u redu, da su njihovi organi zdravi, da im je Papa test dobar, da nema gljivičnih infekcija i da nisu trudne iako su u strahu mislile da jesu. Danas se ja skupa sa trudnicama radujem slikama bebe na ultrazvuku, radujem se kada te iste bebe stignu na ovaj svijet. Danas sam ja doktor ginekologije Damjan Krunić, doktor za kojim žene ginu. Čuj, sve ima svojih prednosti i mana, ali ja se nikad ne žalim. Volim svoj posao, volim te prednosti, a mane mi ne smetaju. Uživam u pažnji, u ljubavi kojom me žene obasipaju. A, vole me. Jebat ga vole me strava. Volim i ja njih, fakat ih volim, jebo ja sebe sve do jedne. Divne su. Tako blesave, divlje, opičene, naporne i čarobne na svoj način. Nasmijem se sam sebi, a onda se uzobiljim.
- Gospođo Jurković. Nemam dobre vijesti,- ona već složi facu nadolazeće bujice suza - ali ne brinite. Sve će biti dobro. Istina, nalazi su loši, imate miome, i jajnici su u lošem stanju, ali ne bojte se. Izlečivo je. Operirat ćemo i bit ćete dobro. - ona već pušta suze - Hej, Katarina pa što sam vam sad rekao? Ne bojte se. - uzmem je za ruke, a ona klima glavom - Bit će dobro. Osobno ću vas operirati i sve ćemo riješiti. Pa i ako budemo morali odstraniti jajnike, pa nije da vam trebaju. Ne planirate klince u vašim godinama.
- Ne, pobogu ne doktore Kruniću, kakve klince imam dvoje unučića.
- Pa, onda ne brinite. Obećajem bit ćete dobro. Bolesni jeste, ali ozdravit ćete. Ima lijeka. Ok? Jesmo dobro? - ona šmrkne pa mi stegne ruke - Riješit ćemo to. Bit ćete kao novi. Vjerujte mi.
- Vjerujem vam. Vi ste divan čovjek doktore. Hvala vam.
- Ne brinite vi ništa, sve ćemo mi riješiti i brzo ćete zaboraviti na ovo. I na tu bol koju toliko dugo trpite. Morate dolaziti redovito na preglede, ne smijete se zapustiti.
- Obećajem doktore, reći ću i svojim drugaricama da se pregledaju, da paze na sebe.
- Obavezno to učinite.
- Hvala vam. Znam da me nećete ostaviti samu u ovome.
- Nikada. - ona zajeca, uzme torbicu, nalaze i krene van - Irena će vam srediti te papire, i zakazati vas za operaciju ne brinite ništa.
- Hvala doktore Kruniću, što bih ja bez vas. - namignem joj i nasmiješim se, a ona zahvali i iziđe. Jebi ga. Ne volim ovo, ne volim kada im je teško, kada moraju prolaziti pakao kakav je prolazila moja jadna majka. Zbog nje sam danas to što jesam. Istina, nju su izliječili drugi, ali ja sam se zakleo da ću pomagati ženama, da nikada ni jedna neće osjetiti se zapostavljenom od strane mene kao svog doktora, kako je bila moja majka. Ja sam tu za sve moje žene. Imam ih stotinu, ali ni jedna još nije imala mene. Pravog mene, cijelog mene. Moje tijelo, ljubav, srce i dušu. Možda nekada i nađem neku koja će me priljepiti za zemlju i lansirati u nebo u isto vrijeme. Možda. Pogledam na sat, uh jebote za dva sata počinje Maksina utrka, moram to gledati. Taman se zavalim u stolicu kada mi mobitel zazvoni. Todor.
- Hej Tole stari moj nesuđeni, kako si? Jel' Kralj spreman za utrku?
- Damjane, sine... - glas mu drhti i plače
- Stari, što je?
- Sine, Maksim je imao nesreću. Stradao je Damjane. Loše je... jako loše.
- Ispustim mobitel na sto, a osjećaj tuge me preplavi cijelog. Ne! Ne on! Ne moja druga polovica srca.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
