Jedino njen🔚

2.

Sjećam se toga dana kada sam nakon što sam otkazao sve što sam imao, sjeo u auto i kao sumanut vozeći za Beč stigao u bolnicu. Suze iz Todorovih očiju nikada neće prestati da peku moje srce, zbog bola koji smo obojica osjećali i zbog istine koja me sjekla poput mača. Moj otac nikada nije zaplakao za mnom, a kladim se da nikada ni neće. Godinama on ne postoji u mom i bratovom životu, a ovaj čovjek bio mi je više otac nego taj koji me napravio. Suze Todora Mladenovića, suze koje su znak bola, straha, brige i ljubavi za svoje dijete zauvijek će ostati urezane u mom srcu kao nešto što ja nikada neću doživjeti od svog oca. I dok sam ga grlio u tim sam trenutcima želio nekako usisati u sebe svu njegovu bol, ali nisam bio sposoban, jer boljelo je i mene. Tri smo dana bili ludi od muke što ne možemo ništa učiniti za Maksima, tri dana dok nije konačno malo stabiliziran. U ta tri dana osjetio sam očinsku ljubav kako je nisam osjetio za života. Todoru je Maksim sve na svijetu. On samo njega ima. Ima i mene, ali Maksim je krv njegove krvi, a ja sam ipak tuđe dijete. I bilo mu je teško, patio je kao nitko, uz svo svoje bogatstvo nije mogao učiniti ništa da vrati život u svog sina. Grlio je mene i plakao skupa sa mnom, tražio je utjehu u meni, a ja sam bio tu za njega. Uvijek ću biti tu za njega. Kao i za Maksima. Ostavio sam svoj posao, majku i brata i došao biti uz svoju drugu obitelj i nisam sekunde žalio neprospavane noći, otečene oči, nezdravu hranu koju smo na jedvite jade jeli, da ne bi i mi završili na nekom od bolničkih kreveta. Sedmi dan sam morao ostaviti Todora i pola svog srca u onoj bolničkoj sobi i vratiti se nazad. U ta tri mjeseca koliko je Maksim bio u komi odlazio sam gore svaki vikend. Sranje koje se dogodilo bilo je veliko i nedužan čovjek izgubio je život. Izgubio bi ga i moj brat da nije dobio novo srce. Novo srce i priliku za novi život.

Onoga dana kada sam ponovno ugledao njegove oči, kada se osmjehnuo mojoj budalaštini, kada sam ga zagrlio i nisam štedio suze, tog sam se dana i ja vratio ponovno u život. Prijateljstvo je rijetka i dragocjena stvar. Onaj koji ima pravog prijatelja ima bogatstvo u životu, a da toga nije ni svjestan. Maksim i ja skupa smo od osnovne škole, Kiki jeste moj brat po krvi, ali Maksim je nešto iznad toga. Njegova sreća je moja sreća, njegova bol je moja bol. Različiti jesmo, ali tako se savršeno uklapamo, da nikada ne bih mogao, a i ne želim zamisliti svoj život bez njega. On je ozbiljan, ja sam klovn, on je zgodan do ludila, ja sam tu, onako, prosječan. On vjeruje u neke velike stvari, velike ljubavi, veliku sreću, veliko sve. Ja opet vjerujem samo u svog velikog druškana, jer on me uvjerio u to da mi je samo on potreban da ostvarim sve te velike stvari za kojima moj Makso čezne u životu. Čovjek koji ima sve, živi s velikim teretom na svojim leđima.

I danas skoro godinu dana kasnije kada je Maskim ponovno zdrav, sve se nekako vratilo na mjesto, bar kod mene. Još uvijek sam svaki dan duboko zagnjuren u svoj posao, a nakon posla duboko zakopan u... pa ono što jest glavni dio mog posla. Život je lijep, sve dok je žena koje te željno čekaju da ih uzmeš, da ih usrećiš, da te makar na neki način ispune. Ima praznina u čovjeku koje je teško popuniti i koje ničim ne možeš ni pokrpati, ma koliko se trudio. A, ima i onih praznina koje zjape kao živo blato i koje uspiješ namiriti nekim porocima, nekim lošim ili dobrim stvarima, nečim za što znaš da će te makar na kratko smiriti i vratiti ti ravnotežu. Žene su meni jedna od tih stvari. Da li je to dobro ili loše ne znam, a ni ne zanima me. Ja sam tu za njih, one su tu za mene. Nitko ništa ne pita, nitko se ničim ne obavezuje. Zapravo lažem, obavezujem se ja, jer obavezuje me moja doktorska zakletva, ali to ne smatram problemom. Sretan sam kad im pomognem, kada ih na bilo koji način usrećim. Kada su liječnici izliječili moju majku, kada je ona opet postala koliko–toliko normalna zahvaljujći njima, rekao sam sebi da ću zbog nje i zbog svih drugih žena uvijek davati sve od sebe za njih. I dajem i ne žalim. A, daju i one. I isto tako ne žale. Koliko ih je prošlo kroz moje ruke broja ne znam. Na sve načine. Moja je ordinacija uvijek puna, a rijetke su one koje su iz nje izašle bez osmijeha. Istina, ima svega, ali nikada nijednoj nisam uskratio svoju pomoć, svoju podršku, lijepu riječ. I kada se nađe neka bolest pobrinem se za to da ih utješim, da ih ohrabrim, jer to je ono što im treba. Ako se ne osjećaju sigurne i zaštićene od svog doktora, od koga će? Od bijednika koji ih čekaju kod kuće i koje nije briga za njihove muke? Od nabildanih tipova koji su ih siledžijski povrijedili iznutra? Od obitelji koja nije imala razumjevanja i natjerala djevojke na aborus, pa im je poslije toga zauvijek izgubljena mogućnost da budu majke?