Nastavak priče "Obećanje".
Kada je još bio dječak zakleo se da će pomagati ženama. Kada je njegova majka oboljela od raka s njom je prolazio sve muke i patnje te bolesti, da bi kada je dovoljno odrastao ispunio svoje obećanje. Danas je on doktor g...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Bio je ovo dug dan Irenče moje milo! – skinem mantilče, i objesim ga na vješalicu.
– Vjerujem doktore da jeste. Puna čekaonica od jutros. Nedostajali ste curama.
– Naravno da jesam. Pa ne mogu one bez mene.
– A, ni vi bez njih moj doktore. – nasmijem se i odmahnem glavom. Da samo znaš kako sam se za tri dana odvikao svega moja Irena ne bi ništa govorila. Da znaš kako sam se zaljubio kao tele i kako me rođeni otac sjebao po tko zna koji put, da u ovom trenutku ne znam uopće kako se osjećam.
– Doktore Kruniću? – jebat ga izgleda da sam odlutao – Jeste li dobro? Odlutali ste nekuda.
– Je, je, istina. Dobro sam. Prvi dan na poslu nakon godišnjeg je uvijek najteži.
– Istina. Ipak, eto prođe. Gotovo za danas. Idite doktore kući, malo na kupanje, sutra smo popodne pa će biti manje gužve. Ja ću ostati završiti ove papire pa gibam i ja.
– Važi mala, duša si. Što bih ja bez tebe?
– Našli bi drugu sestru, bar to danas nije teško.
– Ma, meni si ti naj! – namignem joj, pa uzmem torbu i krenem. Mobitel mi zazvoni. Lana. Jebem ti.
– Damjane? – nisam se još ni javio jebote, ala je brza – Hej!
– Hej mala djevojko, kako si! – kažem, a znam da sam govno jer je nisam uopće zvao. Nisam mogao. Jednostavno u onom stanju nisam mogao da joj pogledam u oči.
– Pa, gdje si ti pobogu? Jesi nešto ljut na mene?
– Ne. Naravno da ne ljepotice moja. Molim te oprosti mi, Nakon susreta sa... Sa onim tipom nisam imao snage za ništa. Iscijedio je iz mene zadnju kap normalnosti. Bio sam totalno lud cijeli dan. Nisam ti želio takav na oči.
– Damjane, trebao si me zvati. Ako ti je trebao razgovor, znaš da sam ja osoba za to.
– Znam srećo moja, ali zbilja nisam htio da ti idem takav nikakav.
– Vidimo se danas? Gdje si uopće, sve nešto odjekuje?!
– Taman sam završio s poslom. Još sam u ambulanti.
– Ah, gotov godišnji. Mora da su ti se cure obradovale. Stigao Doca, stampedo u čekaonici.
– A, što da ti kažem srećo, koke me obožavaju.
– Muda ću ti zavrniti Kruniću!
– Uh, mala to tako divno zvuči kada ti to kažeš. Odmah dobijem želju da to učiniš.
– Jebo te ja, budalo jedna. I što kažeš vidimo se danas ili ne? – a, jebem ti. Što da joj kažem? Ako se vidim s njom neću moći izdržati da je ne izljubim cijelu, da se ne raspadnem pod njenim rukama, a ne mogu to učiniti. Ne dok ne budem znao istinu.
