Nastavak priče "Obećanje".
Kada je još bio dječak zakleo se da će pomagati ženama. Kada je njegova majka oboljela od raka s njom je prolazio sve muke i patnje te bolesti, da bi kada je dovoljno odrastao ispunio svoje obećanje. Danas je on doktor g...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Sve ću ti ovo jednog dana naplatiti mali smradu. Sve, jes' me čuo? – sjednem za stol, a on sjedne preko puta.
– Savjest ti ne bi dala mira da si postupio drugačije Damjane.
– Savjest? Koja kurčeva savjest? Što je to? To je sigurno nešto što se nasljeđuje od oca, a pošto naš to nema, vidiš izgleda nisam nasljedio ni ja.
– Znam da činiš ovo samo zbog mene i zahvalan sam ti. Znam da si uvijek sve činio zbog mene. Ne želim da misliš da sam nezahvalan za sve žrtve koje si podnio zbog mene, jer nisam, zahvalan sam ti uvijek i zauvijek, samo rekao sam ti. Jednostavno ne mogu. To je valjda taj zov krvi. Ti si više na mamu, ja valjda na tu budalu, jednostavno ne mogu naći riječi da opišem kako se osjećam.
– Dobro je mali. Ne trebaš ih tražiti. Razumijem te ja. – skrenem pogled ka vratima, i ugledam ga kako ulazi. Mrak mi padne na oči. Ide kao prokleti starac, kao da ima duplo više godina nego što zapravo ima. Oslanja se na neku štaku, sav se skurcao kao ojebina. Da mi je netko rekao, ne bih mu vjerovao. Ni sjena čovjeka kakvog se sjećam. Samo su oči ostale iste, plave poput mojih i Kikijevih, i kosa iste boje kao naša, ali tjelesina kojom se uvijek dičio sada je nestala i ostao neki prcmoljak od čovjeka. Kiki skrene pogled, ali ga odmah ne skonta. Kako ponovno pogleda, vrati pogled na mene, a ja kimnem. Kao da nije bio siguran da li je to zaista čovjek kojeg čeka ovdje. Osam godina ga nismo vidjeli. On skoči sa stolice i ostane stajati u mjestu. Kljakavac polako priđe ne puštajući štaku. Ostanem sjediti. Stane ispred nas, a suze mu orose oči. Ništa ne govori nitko od prisutnih, a Kiki ne izdrži, pa ga zagrli. Okrenem očima i odmahnem glavom.
– Kristijane! – kaže dok ga grli i šmrče. Gleda me preko Kikijeva ramena, pa skrenem pogled. Ne mogu ga gledati svega mi i takav nesretan me nervira.
– Što ti se dogodilo? – Kiki upita, pa mu izvuče stolicu da sjedne. Kako spusti kosti na nju, tako me pogleda.
– Damjane...
– Za tebe sam doktor Krunić. Ne može mene svatko zvati imenom.
– Sine, nemoj da si takav. Nisam te video...
– Pa, tko je kriv za to!? – dreknem, pa se stišam – I nemoj! Svega ti ne zovi me sinom! – stegnem šaku, i udahnem duboko – Ovdje sam samo zbog brata kojeg volim više od ičega. Samo da bih njemu ispunio želju. Nisam ovdje zbog tebe, jer ni ti nikada nisi bio nigdje zbog nas. Nikada nas nisi trebao i što god da želiš, ja neću. Razumiješ! Pošto vidim da te đavo uzeo pod svoje, ako ti nekim slučajem treba neki organ, na nas možeš da zaboraviš. Ne dam sve i da crkneš sad, tu pred mojim očima. Ne dam ti ni dlaku s jaja, a kud išta drugo.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
