Odavno, odavno, negde...

2.1K 163 25
                                    

Škripava Ponika stala je ispred zelene kapije stare, ali lepo održavane kuće. Proleće je bilo u punom jeku, te je dvorište unajveće bilo ukrašeno raznobojnim cvećem, ali i jednom BMX biciklom nemarno ostavljenoj na travi.
Čekala je.
Sedela na sedištu svoje bicikle i čekala.
Povremeno je bacala pogled na ručni sat koji je nosila, a zatim i na ulazna vrata kuće.
Čekala je Momčila da napokon izadje van, kako bi krenuli u školu, ali njega nije bilo.
Momčilo nije imao običaj da kasni. Obično je on bio taj koji je na novom BMX-u čekao pred svojom kapijom, ali danas, to nije bio slučaj...

Ostavila je biciklu uz ogradu, zatim zakoračila u dvorište u kome se toliko godina unazad igrala sa Mokom.
Polako, kao lopov se prikradala kući iz koje se čula žučna rasprava.

Jeste ona ponekad čula Momčila kako se ljuti na svoju mamu, ali ovo sada, nije bila ljitnja, bio je bes. Sada, on nije vikao, on je počeo da urla, a vibracije njegovog glasa, reči koje je iz njegovih ustiju čula, stisle su joj srce.

On krivi svoju mamu za nešto?- prošlo joj je kroz glavu u trenu kada je htela da pokuca na vrata. Predomislila se kada je čula neku tresku koja je dopirala iz kuće i žurne korake kako prilaze izlazu.
Polako se odmaknula od vrata, praveći se glupa. Nit videla nit čula, bila je njena parola...

-Momčilo, evo ove tvoje odrpanke! Ponovo te sačekuje!- iznenenadila se kada je umesto Momčila na vratima videla Slavicu

-Prestani da vredjaš Ninu, koliko puta da ti kažem! Ti si odrpanka, seoska odrpanka! Kada si postala tako zla, da mi je znati!- govorio je ne mareći ko sve sluša, dok je prilazio vratima.

Jedna suzica se slila niz bledi, mršavi obraz. Nina je shvatila, već su sličan razgovor vodili, a Slavica, ona ista koja ju poznaje od rodjenja, smatra je odrpankom.

Pogledala je svoje noge u trenu. Široke suknja pantalone koje joj je majka sašila i ravne patike, nove kupljene na pijaci bile su čiste. Izgledala je pristojno. Baš kako treba da izgleda neko od sedamnaest godina kada ide u školu.

-Idemo, mala!- do mozga joj je došlo što je Momčilo rekao i bez reči krenula je za njim.

-Hoćeš da mi kažeš, šta je bilo ono unutra?- pitala je otvoreno, kao i uvek.
-Ne mogu sad! Hajdemo u školu, kasnimo!- glas mu je bio besan, leden

Uzeo je svoju BMX biciklu i držeći je za guvernal, zavitlao preko ograde kod komšija- Kreći mala, kasnimo!- ponovio je napokon, pa ruke zavukao u džepove bermuda.

Vozila je biciklu pored njega. Vozila je izuzetno sporo, lagano, jer je Momčilo upravo tako koračao.
Zagarantovano su kasnili na prvi čas, ali Nina se nije bojala.
Oboje gimnazijalci, oboje dobri učenici, završavali su drugu godinu sa primernim vladanjem i odličnim ocenama. Dobra deca, za primer...

-Momčilo...- tiho je započela- Zašto ste se raspravljali? Jesam li nešto bila kriva?-

-Ne, Nina, nisi ti ništa kriva, Slavica je. Nina, nije je bilo briga kada Ana celu noć brine o meni, kada jedem hleb koji je sebi odvojila od usta, dok se ona provodila, a sada... Nemoj me, Nina, molim te. Rećiću teške reči, mnogo sam ljut...

Nastavila je bezvoljno da okreće pedale tog starog bicikla, još uvek nošena teskobom.
Jesu njih dvoje mnogo toga prošli zajedno, pojeli dosta hleba i soli, ali ni u jednom trenutku nije mislila ništa loše ni o Slavici, ni o njemu.

Slavice jeste znala da ostavi Momčila, Ani, Nininoj mami na čuvanje i po nekoliko dana. Dve bebe u jednoj kolevci, obe dojene istim grudima. Obe su bile samohrane majke, Ana spletom okolnosti, Slavica sopstvenom željom. Ninin tata umro je iznenada nekoliko dana posle Nininog rodjenja, što je samo po sebi bio šok za Anu.
Slavica se nikad nije udavala, nije ni želela.

TestamentWhere stories live. Discover now