Kamen i cigle

1.6K 169 88
                                    

Pod frotirom laganim, a opet za iznureno telo teškim, spavala je je Nina... Tragovi suza na belim obrazima, crvenilo oko nosa i povremeni drhtaji uz uzdah, nevoljno su otkrivali da je i noć preplakala.
U ugli sobe, iza vrata, bio je položen ranac, do njega, sklopljen stari jorgan na pola i muška figira koja je na njemu sedela...

Momčilo je celu noć presedeo u uglu sobe, povremeno obraćajući pažnju na čas plitko, čas duboko Ninino disanje. Pa na još po koji uzdah. I u snu je plakala....

-Ne može tako da se ponaša!
-Ona ti je majka. Znam da me ne voli jer sam siromašna, ali majka ti je. Momčilo, sve će se promeniti kada odemo, kada završim školu, kada se zaposlim. Onda će videti da nisam odrpanka!
-Nina, ja tebe nikad neću biti dostojan! Ti si divna osoba. Tako si naivna, da je to prelepo. Ti si prelepa...

Crvenih obraza, gledala ga je u oči tražeći potvrdu.
Dodirnuo joj je bradu, prešao palcem preko donje usne, a zatim i poljubio...

-Idemo...- podgurnula ga je ka njihovoj vrbi i kamenju na kome su provodili dane...

******

-Momčilo?
-Molim, malena...
-Plašim se, dušo...
-Čega?
-Znaš ti... Svega!
-Nemaš razloga...
-Kako ti kažeš...- odgovorila mu je i spustila glavu na njegovo rame.

Čekali su ispred ordinacije ginekologa lokalne ambulante, dok je decembarski sneg najavljivao belu Novu godinu...

-Jocić?- pojavila se medicinska sestra na vratima
-Mi smo!- odgovorio je Momčilo za oboje...

*****

-Biću otac? Pa to je sjajno!
-Jeste mladiću, sjajno je. Lepo je kada su mladi parovi tako puni elana. Takodje, raduje me činjenica da ste oboje prihvatili trudnoću kao nešto normalno i dobro. Vidimo se za mesec dana...- reče mu doktorka, sa širokim osmehom na licu...

Zvuci saobraćaja dopirali su do njega, tako da je znao, krajnje je vreme da sa poda ustane.
Nije se nadao da će se Nina uskoro probuditi, jer joj je noć bila duga. Svakome je duga, kada plače, kada se bori i svesno predaje.
Još uvek pod uticajem novonastale situacije, prebirao je po mislima svaku reč koju je čuo, ikad! Merio je, slagao na svoje mesto, pomerao, ponovo proveravao. Tražio pozadinu u svakoj, skriveno značenje, smisao...
Na kraju se predao...

Pokupio je jorgan sa poda, lepo ga posložio na stolicu gde ga je i našao, skupio ranac sa poda i krenuo van.  Krenuo je bilo gde, samo da izadje iz kuće...
Nini treba mir...

Startovao je automobil i besciljno vozio malim ulicama. Polako, sve vreme gledajući svet oko sebe.
Sve je nastavilo svojim putem. Život je išao svojim tokom, jedino je on ostao okovan besom, a Nina ubijena bolom. Nije želeo da prodje pored Slavičine kuće. Da, Slavičine jer njegova nije bila. Znao je da ga čeka dužnost, da iznese svoje stvari i učini volju Ani. Da sebi učini volju.

Sa velikim zadovoljstvom, lično, vadiće jednu po jednu ciglu, zatim svaku udarati maljem, da se raspršti. Da je nema! Da se u pepeo pretvori upravo onako kako su se pretvarali njegovi snovi. Ne snovi, njegov život!
Svaki zid, rukama će grebati, zatim rušiti, da sav bes na toj gradjevini iskali.

Vozio je još sporije, kako se približavao autobuskoj stanici i kamenim stubovima, pamteći tu skrivenu figuru i njenu tugu kojom joj je celo telo isijavalo...
Morao je da stane. Jednostavno jeste. Morao je da krene ka starom otpadu autobusa, kako bi stigao do jedne tužne vrbe...
Ako je i dalje bila tu...
I njihovo kamenje...
I njihova mladost, koja je sa rekom otišla...

Čula je kada je ustao s poda, nije bio baš tih.
Godine studentskog smeštaja i deljenja ležaja, deljenje sobe sa drugim ljudima, naučile su je kako da se opusti i odglumi da spava. A, oduvek je imala lak san. Malo ko je to znao.

TestamentWhere stories live. Discover now