Oči sve kažu

1.3K 171 63
                                    

- Gde mi je dete? - vikao je Momčilo na sve oko sebe, kada su se policajci rastrčali u potrazi za jednom devojčicom.

Niko nije video kada je izašla. Niti su videli sa kim...
Pitanje se postavilo, kako im je nestala ispred nosa...

- Nina, molim te, idi dete kući. Mi ćemo sve srediti...

- Hoćete, kurac moj! Vi ste i zasrali! Sve vreme je krijemo od Aleksandra. Vi ste ga izgubili, a bio je pod prismotrom. Mesecima, zar ne? Nikako da ga uhapsite, on je Slavković! Majku vam jebem nesposobnu, kada ste sve zasrali! Umesto da ganjate onog ko mi je dete oteo iz porodilišta, vi ganjate mene.

- Nina, smiri se! - sada je glas podigao i Sreten

- Da se smirim? Uhapsi me, majmune pandurski! - unela mu se u lice i da situacija nije bila krajnje ozbiljna, bila bi komična.

- Nadjite jednog ko je video nešto! I dovraga, gde su vam kamere? - Momčilo je bio na ivici nerava...

Minuti su delovali kao sati... Nakon samo pola sata, sve nadzorne kamere su pregledane. Ni na jednoj nije bilo Helene...

Prvi sat...

Na isteku trećeg sata, Nina je unajveće pravila rupu u podu porodične kuće, dok je ispunjena besom koračala.
Jedna krojačica i modni dizajner, ispunjena gnevom, srdžbom, besom, na uši je puštala paru.
- Gde je moje dete? - stalno je ponavljala, ne obraćajući pažnju na ljude oko sebe...

Slavkovići su se odazvali... Došli na razgovor, ali prekasno... Njih je u trpezariji držao Momčilo zaokupljenje raspravom i medjusobnim prebacivanjem, dok je dnevnu sobu prepustio Nini i njenom besu...

Nema druge - pomislila je - moram nešto da smislim! - kao eureka momenat, uzela je mobilni telefon i pozvala prvo jedan, a zatim i drugi broj...

Krojačica, švalja, dizajner... Ha, tikva bez korena? Ne, ona je žena sa vezama, a mnoge bitne ljude videla je gole, naročito kada im je uzimala meru...

- Gospodjo, Nina na telefonu. Molim Vas, možete govoriti?- upitala je obazrivo

- Naravno, Ninočkice... Kažite, šta je problem?

- Treba mi vaš prijatelj, Smirnof. Ako biste bili ljubazni da mu date moj broj, da me nazove...

- Nina, molim Vas, znate u šta se upuštate?
- Znam, Mina! Moja kćer je nestala! - napokon je rekla glasno nekome ko je skoro u opšte ne poznaje

- Oh, Nina... Očekuj poziv...

I pozvao je, nekih pola sata kasnije. Grub, štur glas je smekšao kada mu je objašnjeno šta se desilo. Gospodin Boris Smirnof je rekao da će pomoći. Kako? Nije ni pitala....

Nedugo zatim, pred kućom pojavila se policijska patrola.
Momci u uniformi su izlazili jedan za drugim, noseći u rukama nekakve papire...

- Našli smo saobraćajnu kameru. Đena sa maramom na glavi, vozila je dete. Na prednjem sedištu! Pogledajte! - pokazivao je slike policajac Momčilu, kada mu ih je iz ruku istrgla Nina

- Moje dete! - uzdahnula je zagledana u lice žene za volanom... Oči... Oči sve kažu...

Polako je spustila slike na stočić u dnevnoj sobi i uputila se ka trpezariji i Slavkovićima...
Polako, sablasno polako, poput mačke, kretala se i zatim sela na stolicu. Natočila čašicu rakije, tako trudna je strmeknula u gušu i zaplila cigaretu.   Trebalo joj je. Kao vazduh, kao lek. Trebalo joj je nešto da je smiri... Odmah!

- Da ne bude sranja... Ko će prvi da progovori? - pitala je zagledana u svoje ruke koje je ispred sebe na sto položila...

- O čemu, drago dete? - pitala ju je Milica, njena tetka
- O svemu? - više pitanje nego zapovest, ali nije želela da skoči i sve polomi...

TestamentWhere stories live. Discover now