Samovanje, tugovanje

1.6K 169 37
                                    

Sela je u automobil, pažljivo ga izvezla iz dvorišta. Video je kako je mahnula komšinici, te pogledala prema prozoru, poslavši mu poljubac.
Poljubac?
Baš kao nekada, kada bi se rastali i svako krenuo svojoj kući. Navika je ostala, vazdušni poljubac je značio dosta.

Popio je ledenu kafu, ranije toga jutra skuvanu i u krevet mu donešenu. Nikad lepšu i ukusniju kafu nije popio od te koja se staložila.

Nedeljama se trudio da bes iskanališe na pravu stranu, ali nikako nije mogao. Nisu mu ni cigle, ni zidovi bili krivi za njegovu bol, koliko mu je bila kriva osoba koja je te zidove podigla. Trudio se da ne talasa previše oko ostalih poslova, ali premetačinom po staroj kući, pronašao je svašta...

Od trenutka kada je napustio kuću, a prošlo je mnogo vremena, mnoge su se stvari promenile.
Znao je o svojoj majci ono što je znao. Da je menjala partnere, uživala neku pažnju, nekada čak uživala i finansijsu dobit. Da, tako se sa lakoćom živelo.
Znao je da je volela da se provodi, da ima muško društvo, ali nije znao da je bila veliki uživalac čašice i lakih droga. Celog života.
Medju hrpama papira, pronalazio je različite isečke i članke koji su govorili o različitim dešavanjima u varoši

Kopkalo ga je, zašto i šta je značila ona krštenica, gde je ime njegovog oca navedeno. Kopkalo ga je i kakva je krštenica za devojčicu. Zašto je imala u opšte takav dokument?!

Razbijao je glavu, tražio, nalazio razloge, opet se sve svodilo na isto. Advokat je bio u pravu, jedino je moglo biti ucenjivanje po sredi...

Medju papirima koje mu je Ana ostavila, pronašao je i ime ginekologa koji je potpisao listu.
Kakvu listu- bilo je još jedno pitanje koje se nametnulo...

Brže bolje, toga jutra, nakon ledene kafe, zaputio se kod penzionisanog lekara Jovanovića, čiju je kućnu adresu pronašao u Aninim dokumentima.

Živeo je u susednom gradu i nakon nekih sat vremena vožnje, pronašao je kuću.
Normalna, ne previše kičasta kuća kakvom ju je zamišljao i stariji čovek u dvorištu. Pretpostavio je da je to lekar koga traži...

-Jovanović?
-Da, ja sam. Šta vam treba?
-Vi mi trebate...

-Došla je gospodja, jasno se sećam. Bio sam dežuran tog dana, sam, jer su kolege imali ozbiljnu intervenciju u momentu kada je u moju kancelariju ušla žena ranih četrdesetih godina. Rekla je da su je poslali meni, da potpišem već spremnu listu za mladu ženu, po imenu Ana Jocić, koja se porodila kući. Dete je bilo muškog pola, mrtvo po rodjenju.

Nisam video ništa loše u tome, sva administracija je bila popunjena, trebao je samo moj potpis. Lepo je stajalo, žena dovedena u pratnji, dete prevedeno na patologiju, samo da potpišem, kako bi sve sproveli dalje.

Mesec dana kasnije, pojavila se gospodja Ana, tresnula mi otpusnu listu, istoriju i moj potpis i rekla, njena se kćer nije poradjala kući, već upravo na klinici. Gospodja je zamenila istorije i poturila mi je zdravstvenu knjižicu Nine Jocić. Čak sumnjam i u ime žene koja je dovela tu jadnicu sa mrtvim sinom...

-Kako se ona zvala?

-Ko? Ta žena? Slavica Blagojević. Sumnjam da se zaista tako zove...

-Šta vam je rekla Ana?
-Ništa. Ona je samo rekla, pronaćiće je...
-Slavica Blagojević je moja majka. Žena koja me je rodila. Nina Jocić, bila je moja žena. Rodila je devojčicu. Ne dečaka...
-Saznao sam da je devojčica rodjena, rekla mi je Ana. Pomogao sam joj da pronadje jedino žensko dete prijavljeno u vreme kada se njena kćer poradjala. Našli smo jedno ime...

Nije mogao više da sluša. Morao je jednostavno da ode i pusti mozak da se opere! Zagadila ga je Slavica svim svojim nebuloznim i bezobraznim spletkama, dovela ga u stanje katastrofe.
Čak i da je nekada imala dobre namere, on ih nije video. Slavica je sve uništila...

TestamentWhere stories live. Discover now