Zagrli me, snažno...

1.4K 158 52
                                    

Nije mu trebalo mnogo vremena da dodje do kuće Slavkovića. Nije vozi ni preterano brzo, kako je umeo. Vozio je polako, vozio je oprezno. Napokon, imao je tri razloga zbog kojih mora ostati zdrav. Tri glavna, ostalo je nebitno!

Nije stigao ni na vrata da pokuca, Jovan Slavković ih je otvorio. Nije bio srećan što ga vidi, ali je razumeo Momčila. I sam je imao dete. Decu... Aleksandra je voleo, ali ma koliko morao da prizna na glas, neće, mnogo ga je reazočarao.

- Udji, Helena je spremna
- Dobro je, jer je Nina na ivici.
- Helena te zvala? Znam da mi je uzela telefon.
- Jeste. Daj mi njene stvari, moramo odmah da se vratimo...
- Kada je vraćaš kući?

Momčilo je zastao. Kojoj kući? Čijoj? Njihovoj? Nikad!

- Kad procenim da treba. Policija traži Aleksandra, a Helena je dokaz... Makni mi se!
- Vrati nam je... - molećivo ga je gledao Jovan, no Momčila nije doticalo. Nije ga bilo briga... Iz sveg glasa izdrao se -Helena - i ona se stvorila pored njega odmah.

Okice male, smedje, caklile su se, a usne poprimile osmeh...
- Čika Moko, rekao si za koji dan...
- Predomislio sam se, šećeru. Pozdravi se sa dekom, mama te čeka...

- Čika Moko?
- Molim šećeru?
- Mogu da ostanem kod mame, ako mi se dopadne?

Zagrlio je njeno sitno telo tolikom silinom, samo kako bi prikrio pucanje srca i suze koje su se kotrljale njegovim obrazima. Morao je da zagrli svoju kćer, makar tad u tom trenu, kada nije umeo, znao, mogao onda...

- Idemo malena...
- Nisi mi rekao čika Moko...
- Možeš, ako želiš...

Držeći je za sitnu ruku, vodio je ka svom automobilu i zadnjem sedištu. Na vratima video je jedino Jovana, Milice i Hane nije bilo.
Čuvale su je i volele obe žene, nisu mogle da se nje odreknu tako lako.

Možda sebično s njegove strane, ali koliko god razumeo njih, morao je da učini prvo sebi. Ona je bila njihova kćer. Ona je bila lek ženi koju je voleo celog života, ona je bila njihov spas. Njihova kćer, njihova nada...

Devojčica je mirno sedela na zadnjoj klupi, rukom grlila ranac, a glavom se naslonila na staklo.
Pokušavala je da se seti poslednjeg puta kada je tata bio dobar prema mami i kada ju je zagrlio poslednji put. Zatim, kada se njoj, svojoj kćeri nasmejao... Davno je bilo i ona nije mogla da se seti...

Gledala je okolo, pamtila put, za slučaj da joj se mama Nina ne svidi, da zna kuda da beži.
Ali zato čika Moka... Ostavio je ozbiljan trag u njoj, za kratko vreme, više je njega poštovala nego tatu sve ove godine. Samo zbog čika Moke, upoznaće mama Ninu. On je dobar čika, ako on kaže da je mama Nina dobra, verovaće mu...

- Stigli smo, šećeru...
- Ovo je teta Anina kuća! - iznenadilo se dete...
- Teta Ana je bila Ninina mama, a tvoja baka...
- Zašto mi nije ništa rekla? - pitala je devojčica
- Plašila se tvog tata Ace...

Devojčica je klimnula glavom i izašla iz auta, namaknuvši ranac na ledja. Istim, u dlaku, pokretima kao i Momčilo kada to radi...

- Idemo polako. Mama Nina spava, hoću da je iznenadimo...
- Ona zna da dolazim?
- Ne. Mislio sam za neki dan, ali sam rešio da vas obe iznenadim. Idemo polako...

Gotovo na prstima ušli su u prohladni hodnik, zatim došli do dnevne sobe gde je na kauču još uvek ležala Nina, pokrivena ćebetom.
Helena se smestila na fotelju, gledajući Moku kako odlazi u kuhinju i stavlja kafu, zatim iz frižidera vadi mleko i priprema kakao. Tata Aca joj nikad nije kuvao kakao...

- Čika Moko? - pozvala ga je
- Samo Moko ili Moki. Kaži, šećeru...

- Jesi li ti moj tata?

TestamentTempat cerita menjadi hidup. Temukan sekarang