Samo me drži, čvrsto!

1.5K 169 43
                                    

Miris skuvane kafe i ispečenog peciva širio se Aninom kućom, dok je sunce pronalazilo svoj put da udje unutra kroz spuštene roletne.

Ušla je u kuću, rano je stigla, videla da je sve na svome mestu, ali i da Momčilo mirno spava u svojoj, nekada Aninoj sobi.
Pogled joj je zastao na praznom kuhinjskom elementu, na čistoj sudoperi i posredjenoj kuhinji, kao izdajica da kuhinja skoro nije ni bila korišćena.

Sa zadovoljstvom, iz ledare izvukla je smrznute pogačice i upalila pećnicu. Kroz nešto malo manje od sat vremena, imala je sveže ispečeno pecivo i skuvanu kafu, na velikom poslužavniku posloženo...

Morala je da krene sa prvim petlovima, a zatim je vozila kao djavolom terana. Morala je što pre da stigne, jer ju je Momčilo čekao. Znala je to.

Njegovo- Nedostaješ mi- govorilo je mnogo, mnogo više nego što li je želeo.
Čak i njegov uzdržan ton, povučeno ophodjenje, izbegavanje kontakta značilo joj je.

Znala je da ga boli. Znala je da se muči. Znala je da ne može sebi oprostiti što je otišao, baš kao što ona ne može oprostiti što ga je oterala.
Bolelo je i nju.
Bolela ju je njena bol i gubitak, bolela ju je njegova bol...

I mrzela je to!

Polako nogom je pogurala vrata sobe u kojoj je Momčilo spavao, na prstima ušla u sobu i laganim poljupcem u obraz, probudila ga iz nemirnog sna.

Cele se noći prevrtao po krevetu strepeći od njihovog susreta, strahujući od narednih dešavanja, uplašen od Ninine reakcije.
Znao je da će se pojaviti na vratima, prelepa kao i uvek, znao je da joj nakon onog jutra kada je odlazila više nikad neće odoleti.

Sve ga je to plašilo, pa je na kraju sa svitanjem i zaspao.

-Nina? Kada si stigla?- pitao je ustajući iz kreveta. Zaspao je obučen...

-Pre nekih sat vremena, Moki. Hajde da doručkujemo..- rekla je i lagano ga pomazila po obrazu

U tišini proždirali su pogačice, zatim lagano pijuckali kafu.
Pogledom je pratio svaku liniju njenog tela, trudeći se da ne bude očigledan, dok ga je Nina posmatrala ispod oka.

Koga je ona mislila da slaže? Njega? Sebe?

Nikog nije slagala, njena čaura se slomila i na kraju ostala je gola istina. Ona ga voli, istom jačinom kao i prvog dana...

Sa poslednjim gutljajem kafe, sasvim slučajno, dlan je položio na Nininu nogu, dodir lagan poput pera, a snažan dovoljno da joj svaki damar na koži zaigra.
Osećaj pripadanja, osećaj kompatibilnosti koja je uvek postojala medju njima, bila je izuzetno jaka.
Trebali su jedno drugo. Kao vazduh, kao vodu, kao hleb. Trebali su jedno drugo, kao lek...

Poljupci su se nizali, ruke nisu mirovale, tela su plesala. Kao nekada, kada su se volelu bez bojaznosti, iskrenom, nevinom i čistom ljubavlju.
Tela su plesala, razgovarala. Rekla sve što je prećutano ili nedorečeno ostalo, sve što je bilo sakriveno.
Nije bilo mesta lažima, još manje prećutanim suzama, jer svaki drhtaj bio je dokaz čežnje, svaki njihov potres govorio je za sebe.

Momčilo je milovao usnama, sakupljao njene suze koje su nemilice kapale s obraza.
Osećao je koliko je tužna, koliko se oseća prazno. Shvatio je sve, a ne sme još da joj kaže bilo šta.

Šta ako Helena odbije da upozna Ninu?
Šta ako je dete zatrovano mržnjom prema ženi koja ju je ostavila na rodjenju, a nije u stvari?
Šta ako... Milion ako, ali, da li, kako! Milion dilema, bez ikakvog rešenja...

-Zašto ćutiš?
-Zašto ti plačeš, Nina?

Nadlaktio se pored nje, gledajući je u oči, slobodnim dlanom milujući joj obraz

TestamentWhere stories live. Discover now