6.

8.8K 320 13
                                    

《NEOELINA PERSPEKRIVA》
-"Ne znam u kakvoj porodici si ti odrastao,ocigledno nijesi u dobrim odnosima sa njima jer nisu dosli skoro godinu dana da vide kako si,ja sam bila iz porodice u kojoj svak brine za onog drugog u kom se javljamo jedni drugima i brinemo."

Pokusavam biti mirna, dodjavola umrla sam od straha, na stranu sto je on jedina porodica koju imam brinula sam se je li ziv je li dobro! Cula sam za haos sa nekim njegovim covekom od obezbjedjenja koje me vracalo sa baleta. I onda cujem da je otisao sa nekom ribom iz restorana u kom se Emili zaposlila. Necu da priznam sebi ali to poslednje sto sam navela me najvise iznerviralo.

-"Ja i ti nijesmo porodica! I moju prodicu vise nikad da nijesi pomenula."

Prosiktio je,dok meni ove rijeci dodju do mozga tek nakon par sekundi u kojim sam uspjela da se uhvatim za ogradu od stepenica i da ga sa suzama u ocima pogledam ravno u njegove. Stiskao je saku i gledao u stranu dok guta ogromnu kneglu bijesa...

-" Upravu si mi smo nista! Veliko nista"

Podignem ton i brzinskim koracima krecem prema stepenicama svom snagom zalupim vrata da cujem korake koji se priblizavaju vratima.

-" Nole otvori"

Cula sam ga, ali se napravim da nijesam dosta mi je njega i njegovih naredjenja.

-"Noel otvori vrata da rijesimo ovo!"

Izdahnuo je, dok ja polako prilazim vratima

-" Ajde Noel,nisam tako mislio..."

Cujem ga i ako je tiho rekao, to je prekratnica. Otkljucavam ih spremna za svadju, a pre nego odreagujem nadjem se u njegov zagrljaj. Snazno me pribio uz sebe terajuci da i ja njega zagrlim. Stojao je tako dok ljuto dise i ne pusta me od sebe sigurno 2 minuta.

-" Ti si jedino vrijedno sto imam..."

Tiho kroz sapat njegove rijeci uzdrmaju svaki nerv mog tijela.

-" Moras da razgocaras sa mnom,mogu da razumijem sve tvoje probleme, cak i ako hoces da provedes vreme sa svojom devojkom"

Ne nisam bila ziva dok nisam pomenula i nju.

-" Nemam devojku,imao sam problem na poslu... Ubili su nam jednog od meni bitnijih ljudi do kojeg niko godinama nije mogao doci. "

-" Zao mi je..."

Odvoji se od mene uputivsi mi neki neodoljiv osmeh

-"Zbog tog coveka ili sto nemam devojku?"

Namrstim se.

-"Ti najbolje znas imas li je ili nemas"

Ovo ga zbuni,pa zastane na tren tupo me posmatrajuci.

-"Jesi li cula nesto?"

Sumnjicavi me pogleda, a ja shvatim da sam curka...

-"Sta cemo sa tim sto si rekao da mi nijesi porodica i ako znas da nemam nikog bez tebe?"

-" Nisam ti mislio, samo ne volim da bilo ko pominje moju poridicu. Ponavljam ti si moje sve"

-"Zasto?"

Zacutao je i prosao par koraka od mene.

-" Reci cu ti jednog dana..."

-" Nadam se da ces naci neku koja ce te naterati da vise pricas..."

-" Samo ti mozes da me raspricas"

Namignuo mi je i uzivao u mojoj zbunjenosti.

-"Pomireni smo?"

Postavi mi pitanje, a ja u moru zbunjenosti klimam glavom. Posmatrala sam ga, a onda primjetim modricu na njegovom vratu... U dve sekunde se sav bijes vrati dok ne skidam pogled sa njegovog vrata.

-" Tvoja devojka se ujeda... Mislila sam da si ti ozbiljan momak"

Pokusavam ispasti saljiva, valjda uspijem i ako mi nije do sale. Zbunjeno me je gledao postom iznenadjeno pogleda svoj vrat u ogledalo. Pokrio je modricu kragnom i napravio par koraka ka meni.

-" nije mi devojka... Ajde dodji da veceramo"

Spustila sam pogled i krenula sa njim vidno uznemirena i slomljena. Ostatak veceri osjecala sam neku cudnu bol i to me je dodatno unistavalo. Nisam vjerovala da ima devojku... Nekako sam se uvijek potajno nadala da ce napraviti korak kako bih i ja mogla pokazati svoja osjecanja ali nije. Nakon vecere njegov telefon je zazvonio i brzinski je uzeo jedno od svojih auta nije ni stigao da bilo sta kaze. Ovo me jos vise razljuti..

(***)

Budim se i dok silazim niz stepenici ugledam njega. Ustao je i izmakao stolicu, a ja ga ni ne pogledam sjednem i uzmem doruckovati.

-" Kako si spavala?"

-"Dobro."

I dalje kuliram njegovo postojanje

-" Sta sam sad uradio?"

Ovoga puta uradim isto sto bi on meni uradio... pogledam ga i spustim pogled nazad na hranu kulirajuci ga.

-" Ljuta si jer sam juce otisao nakon sto smo se posvadjali oko gluposti?"

-" Samanta mogu li dobiti kafu u dvoriste?"

Ustala sam i krenula prema dvoristu,a on uradi isto samo ovoga puta vrlo ljut.

-" Mogu li znati sto si ljuta?"

-" Nisam ljuta..."

-" Noel ja te poznajem, reci mi sta se desava"

-" Rajane ja tebe ne poznajem... Nista se ne desava samo zelim piti kafu u dvoristu"

-"Tako?"

Pita ljuto

-"Tako"

Odgovorim bez premisljanja, a on se vrati bijesno u kucu. Ne znam jesam li ljuta jer sam zaljubljena u njega ili sto ima tu modricu na vratu. Mozda sam ljuta jer volim coveka o kom znam da se bavi nelegalnim pislovima i da pije gorku kafu samo to ili pak pokusavam da mu pokazem kako je meni od kad zivim ovde. Ljuta sam samo ima previse razloga koje on ne moze da zna.

♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡♡
Hvalaaa svima puno i drago mi je da vam se za sad dopada prica.  ❤ Posebno hvala vama sto komentarisete. Nemate pojma koliki je to vjetar u ledja.
****

Inace  narode uradila sam nokte i kucanje mi je kazna treba mi malo da se naviknem jer nisam dugo imala  nokte. Pa. Ne brinite nastavci ce ici redovno.

Tragom čežnje Where stories live. Discover now