Epilog

15.6K 845 86
                                    

Šon

- Ovo je konačna odluka? – Lukas me pita.

- Da, živećemo u Martininoj kući.

- Stalno menjate odluke – podseća me.

- Znam ali mislim da je ova ispravna, Martina voli Sent Luj, voli ljude, da radi... Srećna je ovde a meni je to najbitnije.

- U redu. Šta ćemo sa Klarom?

- Klara – izdahnem.

- Ona tvrdi da nije znala za majčin plan da opljačka imanje, na sve načine pokušava da dođe do tebe.

- Nije to u pitanju, napravio sam grešku pre nekoliko godina a ona to nikako da zaboravi. Samo je drži što dalje od mene, i moje žene, učini sve što je potrebno.

- Razumem. To je sve.

- Onda si slobodan.

Šta žena učini od mene...

Pre nekoliko meseci žalio sam se kako je moj život dosadan, sve jedno te isto a sad... Sada ne mogu da ispravim sve promena rasloloženja i želje moje supruge. Supruga... I dalje ne verujem da sam oženjen. Jeste da nije pošteno sa moje strane to kako sam joj podvalio ugovor ali nimalo se ne kajem.

Martina možda nije savršena žena za mene, ona me se ne plaši, nisam joj potreban u životu, ne zavisi materijalno od mene, baš je briga ko sam ja, u stanju je da me šutne u zadnjicu i napakosti mi kad je ljuta na mene, čak što više nas dvoje smo totalno različiti. Ali sa druge strane ona je neustrašiva, ne boji se da sama odgaja moje dete, ne plaši se da mi prizna koliko me voli iako sam je povredio i ne stidi se da prizna kada pogreši.

Ne, ona možda nije savršena žena za mene ali je žena koju volim. Naterala me je da je zavolim. Nisam ni znao da je to moguće jer sam u početku mislio da je jedna od onih hladnih bogatih razmaženih divica ali ne. Ona nije hladna, ona je hrabra i živeći sa njom naučio sam puno toga. Podsetila me je kako je to kada si voljen i pažen, pokazala mi je kako bi trebalo da izgleda porodica i šta je prosta ljubav. Dala mi je ljubav, dom i podariće mi dete. Šta više mogu da tražim od života?

. . .

Nisam čovek kojeg je lako iznenaditi, ne oduševljavam se jer sam video sve što sam želeo u životu ali kada sam čuo otkucaje srca moga sina i ugledao njegovo mini telo na monitoru kod doktora prestao sam da dišem, nisam mogao da se pomaknem sve dok me Martina nije uštinula. Jebote ovo dete je živo!

- Šoni molim te kaži nešto brineš me!

- A! – okrenem se ka Martini, nemam pojma kao smo došli do automobila.

- Šta se dešava sa tobom? Plašiš me – bila je uplašena.

- Šta? Kako te plašim?

- Nisi rekao ni reč od kada si ušao u ordinaciju kod doktora i kunem se samo li mi kažeš da abortiram pregaziću te kolima na parkingu bolnice! – besnela je na mene.

- Ne! Jesi li ti normalna? Nikad ti to ne bih rekao! Ja samo... živo je. Dete. Prvi put vidim tako nešto i... ne mogu da verujem da će biti naše. Njegovo srce kuca – setim se.

- Znači srećni smo? – kao da mi ne veruje.

- Srećni? Ne, presrećan sam. Oduševljen sam i volim te toliko da ne mogu da dišem – odakle je ovo došlo.

Martina mi se nasmešila i zagrlila me.

- Volim i ja tebe.

- Hvala ti – kažem iskreno.

- Na čemu?

- Na sebi, našem sinu... Moramo da napravimo deset ovakvih, bilo je neverovatno.

- Polako kauboju, hajde prvo da vidimo kako će nam ići sa ovim.

- U redu, može. Spreman sam.

- Neće to odmah, znaš devet meseci i tako to.

- Prošla su četiri – kažem pametno.

- Znam. Ok, vidim da si euforičan. Šta kažeš na to da pojedemo nešto?

- Gladni ste? Naravno, idemo odmah. Pica?

- Da – nasmešim se.

- Letimo u Rim – odlučim.

- Ne, već idemo „Kod Kleja".

- A može i to.

- Ti si lud.

Nisam lud, postaću otac. Moj sin će imati najboljeg oca na svetu a njegovu majku ću čuvati kao kap vode na dlanu.

. . .

Martina

Moj suprug je lud. On nije normalan. Prekopao je moje dvorište, razrušio pola moje kuće i dogradio duplo veću kvadraturu.

Gledam kroz prozor u sve te ljude koji rade i Šona koji samo šefuje. Od kada je bio sa mnom prvi put kod doktora kao da mu se otkačila neka licna. Kupuje za naše dete kao da je šoping-manijak, gradi, obezbeđuje kuću, ma ima ga na sve strane.

Pre dva dana je prvi put osetio kako se naš sin mrda u mom stomaku i ponovo je poludeo – on razgovara sa njim. Ubeđen je da je komunikacija najvažnija za zdrav odnos između oca i sina. Ne znam kako više da mu objasnim da beba u stomaku ništa ne razume. Međutim razmišljam mnogo u poslednje vreme i shvatam da nas on obasipa ljubavlju jer je nije dovoljno imao ranije. Sada ima porodicu i ne želi da bude poput njegovog oca, ima sumnje i radi na tome da ne bude Rokfeler. Ja sa druge strane nimalo ne sumnjam. Biće on sjajan otac i to sve zahvaljujući mene. Tako je, sama sam sebi stvorila bajku a sad idem da je živim.

Tajkun u mom graduTahanan ng mga kuwento. Tumuklas ngayon