Helllouuuu narode!!
Pogledajte koga vam vraćam :)
Zarobljeni su moja posljednja priča sa starog profila, pronašla sam spašeno sve do 19-og poglavlja, zato će kraj priče biti izmijenjen, jer moram dopisati novi kraj. Ipak znam da ste Murisa voljeli zato ću i njega polako vratiti da čitate....
Sve covere nakon trilogije Habibi, Lammija i Nur, koje je radila Crni biser, ostale je radila Kiki.
Nadam se da uživate !?
Ljubim vas :*
****************************************************
Živio sam u uvjerenju da je pošteno živjeti na današnjem vremenu najbolji izbor u životu. Mislio sam da se uvijek treba pošteno boriti. Vjerovao sam u pravdu, vjerovao u ljude, vjerovao u istinu, vjerovao u ljubav. Danas?
Danas tvrdim da pošteno popušiš samo u životu. Pošteno se boreći samo ćeš biti poražen. Pravda na današnjem vremenu ne postoji, ljudi su zli, licemjerni i bezobrazni. Istina je uvijek laž, a ljubav je interes. Zato i jesam ubica, jer je sve iskrivljeno i lažno u današnjem svijetu, jer morao sam uzeti stvari u svoje ruke i ne žalim...
Odležao sam deset godina zatvora, pošteno posljednji put odradio nešto u životu i sada se vraćam na ulice grada kao isto lice, isto tijelo, isto ime, ali drugi čovjek u duši. Ustvari, bez duše. Sarajv'o grade moj vraća ti se Muris Kajtaz.
Ubistvo iz nehata! - osudili su me na deset godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Sa dvadeset i jednu godinu nisam imao pojma šta to znači. Nisam imao predstavu ni šta je zatvor, ako izuzmemo ono što sam gledao u seriji 'Prison break'. Stvarnost me je udarila kao maljem po glavi kada su se zatvorska vrata za mnom zatvorila, znao sam da moram stisnuti zube i izdržati, ali još uvijek tada nisam shvatao koliko su dugi zatvorski dani, a ja sam ih trebao odležati tristo šezdeset i pet puta deset godina. Tuga brate! Tuga!
Najbolji dani mladosti prošli su mi među sivim, hladnim zidovima Zeničkog zatvora. Tek nakon nekog vremena počeo sam s razumijevanjem pjevušiti pjesmu Zabranjenog pušenja 'Zenico mrzim svaki kamen tvoj, zbog tebe ja mrzim život svoj.'
I tačno je da ko preživi deceniju u zatvoru, taj je hadžija, ako se naravno snađe. Nikada nisam bio kukavica, nisam se krio iza tuđih skuta, zato sam dan po dan, godinu po godinu stvorio ugled u zatvoru. Kada stvoriš sebi ugled u zatvoru, zaista postaješ hadžija.
Radujem se izlasku iz zatvora, ali majku mu nešto kao da u meni žali za zatvorom. Ne, ne za zatvorom, za onih nekoliko ljudi u njemu. Ljudi koji su čuvali moja leđa onda kada sam spavao.
Momak sa tek šezdesetak kila koji je ušao među ove zidine danas izlazi kao stokilaš, savršeno oblikovanog tijela, crne duše i moćniji kao nikad do sad. Poštenjačina i ugledni mamin i tatin sin, sada je sa one strane zakona, obilježen zauvijek, sa žigom na srcu spreman da sklonim svakog ko mi se nađe na putu. Postoji samo jedna boljka koja me pritišće. Nakon cijele decenije staću pred bratov mezar i podići ruke prema nebu, iskreno se pomoliti, a zatim otići majci. Zamolit ću je za oprost, da oprosti onom istom momku koji je ubio, da mi oprosti što sam odbio svaku njenu posjetu i da oprosti ovom čovjeku danas šta sam postao.
Uvezao sam se s pravim ljudima, ne bojim se odlaska na slobodu znam tačno odakle ću da počnem. Krećem od nule, ali zatvor je leglo zmija gdje ponekad nađeš pravog čovjeka da te čuva, a i ti njega. Zakon koji vlada-ruka ruku mije. Tako da makar se za posao ne moram brinuti, znam na koja vrata treba pokucati. Moj stav i srce ratnika- kako su znali komentari doći do mene, dovelo me tu gdje sam sada. Ne žalim mnogo, sudbina je očito htjela da budem loš, a ne dobar momak iz mahale.
