Nisam mogla da vjerujem sopstvenim ušima kada je prevalio riječi preko usana – Meni si je rodila.
I na neki način jesam, dala sam joj ime u sjećanje na njega. Tačno sa namjerom da ga se uvijek sjećam dala sam joj 'njegovo' ime, ne znajući i ne sluteći da ću ga ikada više vidjeti. Da sam bar njegovu djevojčicu rodila, da sam bar... ali ne vrijedi plakati za vremenom koje ne možemo vratiti.
Nakon cijele vječnosti, pognem glavu i prihvatim izrečeno, dok mi se duša osmjehivala u svom kutku, golicajući me pod rebrima da mi se smješak razlije licem, a blagi kikot se začuje i iznenadim se. Muris se smješka, pali auto, okreće se na cesti i vraća nas prema gradu.
Šutimo..
Šutimo, svako u svojim mislima, zanesenih osmjeha i bubnjajućih srca koja tvore muziku.
„Kući?" razbije tišinu.
„Moram.." uzvratim tiho, pomalo tužno, jer ne bih da se razdvajam od njega, ipak ono jače vuče me sebi. Moja malena...
„Moram i ja kući, ako ti nije frka da prvo svratimo do mene, pa te vozim kući kod...Merjem?" nekako nelagodno upita, svrgnem pogled prema njemu i gledam ga. Gledam ovog čovjeka pred sobom kojeg sam jednostavno pustila i odgurnula od sebe. Složim se bez riječi, a čim to učinim u stomaku mi se uskomeša.
I dok ga, deset minuta kasnije pratim prema vratima njegovog stana, ne mogu da se otresem neke treme koja mi zuji kroz tijelo. Posmatram njegova široka ramena i mišiće koji se pomiču pod jaknom, još mu čvrstinu osjećam pod prstima. Smješkam se trenutno, jer sam probala istinsku sreću, jer je on moja sreća nakon Merjem, jer je on ono što sam uvijek željela samo nisam na vrijeme shvatila.
„Evo nas." Osvrne se i otvara vrata kako bi me propustio da uđem prva. Čim uđem zastanem, zatrepćem ogledajući se u crnom mermeru i plavoj nijansi, zapravo kraljevsko plavi namještaj raskošno je smješten u okruglom dnevnom boravku, kojeg prati jednaka linija polukružnog šanka koja ga razdvaja od kuhinje.
„Uuuu..." izustim ispuštajući zrak iz pluća, zrak je ispunjen njegovim poznatim mirisom u posljednje vrijeme. Svaki kutak odiše muškošću, miriše na samca, odaje se količina i razina bogatstva i luksuza, a opet sa duge strane stječem dojam hladnoće.
„Sviđa ti se?" ruka mu se nađe nisko na mojim leđima dok se naginje da me gricne za uho, zbog čega sva zadrhtim.
„Lijepo je..." stegne me jače, klizeći rukom oko mog struka tako da utihnem.
„Ali?" slegnem ramenima, ne znajući šta reći. „Ali to nisam ja, zar ne?" dovrši ono što sam pomislila. Stid me preplavi i stisnem usne.
„Ne, samo..." zastanem, jer ne znam šta bih mu rekla. „Samo..samo sam očekivala zelenu, bijelu, možda čak i narandžastu.." okrenem se da ga pogledam i hrabro se propnem na prste da utisnem jedan poljubac na njegovu bradu.
„U redu je, nisam ga ja birao, Vedran je zaslužan za sve što vidiš.." pomiluje me palcem po obrazu. „Čak i za mene." Sarkastično doda.
„Nisam znala..." uzvratim. „Nisam znala da ti je on.."
„Šššš.." utiša me brzo. „Nisi ni mogla znati, davno je otišao iz naših života." Tuga mu bljesne u očima i ma koliko grubom vanjštinom htjeo da ga otjera od sebe, zapravo znam, sigurna sam, da ga voli. „Nećemo o Vedranu, raskomoti se, dok se presvučem." Pogleda kratko na sat i ode u suprotnom smjeru, ostavljajući me samu na sred ove tame stana. Čini mi se kao da je preslika onog kako se on osjeća. Lijepo, čisto i savršeno, ali tako osjetljivo da moraš paziti što dodaći kako ne bi ostavio otiske.
